“Prema tome, niste vi tuđinci i gosti, nego ste sugrađani svetih i ukućani Božji.” (Efežanima 2,19)
Oni koji su prisno povezani s Bogom možda neće biti uspješni u ovozemaljskom životu; oni će možda često biti bolno kušani i ponižavani. Josip je bio oklevetan i progonjen samo zato što se čvrsto držao svojih vrlina i čestitosti. Božji izabranik David bio je u nemilosti kod bezbožnih neprijatelja koji su ga progonili kao zvijeri svoj plijen. Daniel je zbog svoje vjernosti i nepokolebljive odanosti Bogu bio bačen u lavovsku jamu. Job je bio lišen svega što je posjedovao na ovom svijetu, a zatim je obolio od tako strašne bolesti da su ga se gnušali i srodnici i prijatelji; a ipak se nije prestao držati svoje čestitosti i odanosti Bogu. Jeremija je, prenoseći samo ono što mu je Bog stavio u usta i iznoseći jasno svoje svjedočanstvo, tako razbjesnio kralja i knezove da su ga bacili u jamu s glibom. Stjepana su kamenovali samo zato što je neustrašivo propovijedao Krista i to raspetog. Pavao je bio zatvaran, šiban, kamenovan i na kraju pogubljen zato što je ostao Božji glasnik u objavljivanju Evanđelja neznabošcima. Ljubljeni Ivan je poslije svega prognan na pusti otok Patmos “zbog riječi Božje i zbog Isusova svjedočanstva”. (Otkrivenje 1,9)
Ovi primjeri ljudske čvrstine i postojanosti u sili božanske moći svjedoče svijetu o istinitosti Božjih obećanja — o Njegovoj stalnoj nazočnosti i okrepljujućoj sili Njegove milosti. Ako se na ove ponizne ljude gleda sa stajališta ovoga svijeta, onda nije moguće shvatiti njihovu moralnu vrijednost pred Bogom. Oslanjati se mirno na Boga i u najmračnijim trenucima, ma koliko strašna bura kušnji i nevolja bila; osjećati da je ruka našeg nebeskog Oca uvijek na kormilu — to je djelo vjere. Samo oko vjere može, gledajući iznad ovozemaljskih prolaznosti, procijeniti vrijednost vječnog i neprolaznog bogatstva.
Veliki vojni zapovjednik osvajao je narode i uznemirio je pola svjetske sile, ali je umro razočaran i u izgnanstvu. Mudraci koji ispituju svemirska prostranstva, posvuda nailazeći na očite dokaze o Božjoj sili i diveći se njihovom skladu, često ne uspijevaju u tim čudesnim tvorevinama vidjeti ruku Onoga koji je sve to stvorio. “Čovjek koji nerazumno živi sličan je stoci koja ugiba.” (Psalam 49,20) Nema nade o slavnoj besmrtnosti koja bi osvjetljavala budućnost Božjih neprijatelja. Ali heroji vjere imaju obećanje o naslijeđu veće vrijednosti od bilo kojeg zemaljskog bogatstva — baštinu koja će zadovoljiti čežnje duše. Oni su možda nepoznati i nepriznati na ovom svijetu, ali su u nebeskim knjigama zapisani kao građani vječnog kraljevstva. Uzvišena veličina i trajna i vječna vrijednost slave bit će konačna nagrada onima koje će Bog učiniti nasljednicima svega. (Testimonies for the Church, sv. 4, str. 525,526)