“Uistinu, svaki put kad jedete ovaj kruh i pijete ovaj kalež navješćujete smrt Gospodnju dok on ne dođe.” (1. Korinćanima 11,26)
Uspostavljajući obrednu službu koja će zamijeniti Pashu, Krist je svojoj Crkvi ostavio uspomenu na svoju veliku žrtvu prinesenu za čovjeka. Rekao je: “Ovo činite na moju uspomenu!” Tim činom je označio prekretnicu između dva sustava i njihova dva velika blagdana. Jedan je zauvijek prestao postojati; a drugi, tek uspostavljen, trebao je zauzeti njegovo mjesto i nastaviti se kroz sve vjekove kao uspomena na Njegovu smrt. …
U tom posljednjem činu, kad je s učenicima podijelio kruh i vino, Krist se novim zavjetom obvezao postati njihov Spasitelj; novim zavjetom u kojemu je bilo napisano i zapečaćeno da će se na sve koji vjerom prihvate Krista izliti svi blagoslovi što ih Nebo može dati, u ovom i budućem besmrtnom životu. Taj zavjetni dokument trebao je biti potvrđen Kristovom krvlju, na koju su sve starozavjetne žrtve podsjećale Božji izabrani narod. Krist je odredio da se ta Večera često svetkuje da bi nas podsjetila na Njegovu žrtvu, na žrtvu kojom je dao svoj život da bi se izbrisali grijesi svih koji Ga vjeruju i primaju. (Evangelism, str. 273—276)
Sile tame kao da su nadvladale prilikom Spasiteljeve smrti i klicale su od radosti zbog svoje pobjede. Međutim, iz unajmljena Josipova groba Isus je izišao kao pobjednik. (Isusov život, str. 121)
Isus je odbio primiti poštovanje svog naroda dok ne dobije jamstvo da je Otac prihvatio Njegovu žrtvu. On se uznio u nebeske dvorove i od samoga Boga dobio uvjeravanje da je Njegova žrtva pomirenja za grijehe ljudi dovoljna, da kroz Njegovu krv svi mogu dobiti vječni život. Otac je potvrdio zavjet što ga je učinio s Kristom, da će prihvatiti ljude koji se kaju i koji su poslušni, i da će ih voljeti onako kao što voli svoga Sina. Krist je trebao završiti svoje djelo i ispuniti svoje obećanje: “Rjeđi će biti čovjek neg’ žeženo zlato, rjeđi samrtnik od zlata ofirskog”. (Izaija 13,12) (Isto, str. 654)