“O Bože, ti si Bog moj: gorljivo tebe tražim; tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha, žedna, bezvodna.” (Psalam 63,1)
Samo su rijetki među nama ikada bili izloženi smrtonosnoj gladi i žeđi. Mi o žeđi razmišljamo kao o višesatnom čekanju na osvježavajući napitak, a o gladi kao o propuštanju nekoliko obroka. To nisu glad i žeđ o kojima Isus govori u Propovijedi na Gori. On ima u vidu strahovitu glad koja se ne može utoliti jednim obrokom i očajničku žeđ koja bi dovela do smrti ukoliko ne bi bila ugašena.
Jedan pisac priča o velikoj jedinici savezničkih vojnika koja je tijekom Prvog svjetskog rata krenula za neprijateljem kroz bezvodne dijelove Arapskog poluotoka. Vojnici su daleko iza sebe ostavili deve koje su nosile vodu. Kad su potrošili svoje zalihe, počeli su osjećati glavobolju, usta su im se sušila, hvatala ih je nesvjestica, gubili su orijentaciju. Priviđale su im se i fatamorgane. Ostavljajući za sobom pale drugove, išli su dalje i mislili samo na vodu.
Kad su najposlije napali turske snage u oazi Šeriš, došlo je do borbe na život i smrt oko životodavnih izvora osvježavajuće vode. Kad su počeli dijeliti vodu, tisuće otpornijih su morale čekati da se prvo napiju ranjeni i iznemogli. Četiri sata je potrajalo dok i posljednji ranjenik nije dobio svoj dio. I sve to vrijeme vojnici su stajali na nekoliko metara udaljenosti od tekućine koja je zaokupljala sve njihove misli tijekom marša kroz pustinju.
Kaže se da je jedan časnik rekao: “Smatram da smo svi mi naučili svoju prvu biblijsku pouku za marša od Beršebe do Šeriša. Kad bismo tako čeznuli za Bogom, za pravednošću, kad bismo toliko željeli ispuniti Njegovu volju u svom životu kao što smo očajnički pokušavali doprijeti do vode, kako bismo bogate rodove Duha donosili u svom životu!”
Isus je rekao: “A tko pije od vode koju ću mu ja dati, sigurno neće nikad ožednjeti.” (Ivan 4,14) “Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, sigurno neće ogladnjeti. Tko vjeruje u me, sigurno neće nikada ožednjeti!” (Ivan 6,35)
George R. Knight