Prvi “adventisti”, to jest vjernici koji su žarko vjerovali u drugi Kristov dolazak, bili su sami apostoli. Pavao je s velikom čežnjom očekivao Isusov povratak (1 Sol 4,16). Petar je objašnjavao prividno odlaganje obećanog dolaska i upućivao na pripremu za taj događaj (2 Ptr 3,1-18). Kroz stoljeća uvijek su postojali oni koji su držali Božje zapovijedi i vjerovali u skori Kristov povratak.
U Sjevernoj Americi je početak devetnaestog stoljeća bilo vrijeme velike vjerske revnosti. U ovome razdoblju “velikog buđenja” nastali su snažni inozemni misionarski pokreti, kao Američko biblijsko društvo. U državi New York 1816. William Miller je otpočeo s pažljivim proučavanjem Biblije u vezi s proročanstvimai Kristovim dolaskom. Miller je naučavao da će kraj svijetu doći 1843. godine. U ljeto te godine bio je razočaran što Krist nije došao, ali je pozivao vjernike da ipak nastave očekivati skori Gospodnji dolazak. Novi je datum za Kristov drugi dolazak 22. listopada 1844. izračunao Samuel S. Snow (1806-1870) na osnovi židovskog Dana pomirenja u sedmome mjesecu desetoga dana karaitskog židovskog kalendara.
Mileriti su se 22. listopada 1844. sa svečanom radošću i velikim očekivanjem okupili u domovima i crkvama ponovno očekujući Kristov povratak. Na žalost, njihove su se nade izjalovile. Kroz proučavanje Biblije shvatili su kako su očekivali pogrešan događaj. Ti ljudi preteče su prvih Adventista. Miller je nastavio očekivati Isusov povratak, premda je priznao da su povijesni i kronološki izvori na kojima je zasnivao računanje mogli biti
pogrešni. Umro je 1849 godine.
Najistaknutiji među pojedincima koji su proizašli iz mileritskog pokreta i poveli u osnivanju Kršćanske adventističke crkve bili su Joseph Bates i James i Ellen White. No oni, kao i drugi pioniri, nisu se smatrali utemeljiteljima novog vjerskog pokreta. Oni su bili duhovni baštinici istine i popravljači pukotina; ne inovatori već reformatori. Adventistički pioniri nisu izmišljali nova učenja, već su prihvatili kršćansku biblijsku baštinu ističući pritom nekoliko zanemarenih istina kao što su: Kristov ponovni dolazak, Njegovo posredništvo u spasenju i biblijsku subotu. Uz ove istine, naviještanje vječnog evanđelja Boga Stvoritelja, Spasitelja, Gospodara i Suca prema Ivanovom Otkrivenju 14, 6-12, formiralo je adventistički identitet u smislu ostatka kao proročke manjine onih koji “čuvaju zapovijedi Božje i vjeru Isusovu.” (r.12).
1863. osnovana je Generalna konferencija adventista sedmog dana kao najviše upravno tijelo Crkve. Prva adventistička odgojna ustanova bila je zdravstvenoga tipa i otvorena je 1866. u Battle Creeku, SAD-e. Ubrzo dolazi i do misijskih djelatnosti. John Newins Andrews (1829.-1883.) bio je prvi misionar kojega su adventisti sedmog dana službeno poslali u inozemstvo. Skupina misionara, predvođena S. N. Haskellom, otplovila je
1885. godine u Australiju. Prvi adventistički traktati stigli su u Brazil 1879. godine. Godine 1888. Abram La Rue djeluje u Hong Kongu. Jedan rudar iz Nevade ponio je sa sobom adventističke publikacije u Južnu Afriku, kamo je otišao u potrazi za dijamantima itd.
1900. godine bilo je gotovo 80 000 krštenih adventističkih vjernika u svijetu i oko 1500 propovjednika i djelatnika u mjesnim crkvama i ustanovama. Ratovi su uzrokovali poremećaje u svijetu pa i u Crkvi. Prvi svjetski rat je bio posebno težak za europske adventiste i misije u Africi kao i Južnoj Americi. I tek što se činilo da se Crkva potpuno oporavila od rata, u Europi su se ponovno počeli glasati ratni pokliči. Drugi svjetski rat
doveo je do prisilnog zatvaranja mnogih misija i zahtijevao je golema sredstva za pružanje pomoći Crkvi u Europi. Unatoč svemu tome Kršćanska adventistička crkva je rasla po cijelome svijetu.
Od oko pet tisuća odraslih krštenih vjernika 1870. Crkva je narasla na jedanaest milijuna u 2000. ne računajući djecu i prijatelje u crkvama. Od 230 zemalja na popisu Ujedinjenih naroda adventisti imaju ustanovljenu crkvenu djelatnost u 205 zemalja. Crkva je organizirana u 12 svjetskih ogranaka (divizija) Generalne konferencije, 90. unija, 483 konferencije. Danas crkva broji preko 16 000 000 vjernika diljem svijeta.
Misijski program Adventističke crkve, koji je počeo slanjem J. N. Andrewsa u švicarsku, danas teče u mnogo pravaca. Više misionari ne dolaze samo iz Sjeverne Amerike. Filipinci vode crkvene institucije i njeguju bolesne u Africi; Argentinci vode misionarsko-zdravstveni rad u Nepalu; profesori iz gotovo dvadeset zemalja predaju na Teološkom seminaru pri Sveučilištu Andrews. Crkva se služi mnogim i različitim metodama u objavljivanju cjelovitog evanđelja. To može biti tako privatno kao posjet susjedu ili tako javno kao evangelizacija kojoj prisustvuju tisuće. Glavna područja djelovanja adventističke crkve su:
1. Nakladničko djelo
2. Radio i televizija
3. Ciljana misija
4. Obrazovni sustav
5. Zdravstveno djelo
6. Dobrotvorno i razvojno djelo
O povijesti adventističke crkve možete čitati u knjizi sa istim naslovom pisca Georga R. Knighta koju možete
kupiti u knjižari Znaci vremena, Prilaz Gjure Deželića 77 po cijeni od 30kn.