Pozvani smo da se odvojimo od svijeta

“On je dao samog sebe mjesto nas da nas otkupi od bezakonja i očisti nas da budemo njegov izabrani narod. … Ovo govori i opominji! I kori sa svom ozbiljnošću! Neka te nitko ne omalovažava!” (Titu 2,14.15)
Kada smo prvi put sagledali da je istina kakvu sada poznajemo doista biblijska, kako nam je ona neobično izgledala i kako je snažno bilo protivljenje s kojim smo se morali suočiti kada smo je počeli objavljivati! Ali kako su ozbiljni i iskreni bili oni koji su ljubili istinu i bili joj se spremni pokoriti. Bili smo poseban narod. Bilo nas je malo, nismo posjedovali nikakvo bogatstvo, ni svjetovnu mudrost, niti svjetovne časti, ali smo vjerovali Bogu i zato smo bili snažni i uspješni, strah i trepet za one koji čine zlo. Naša uzajamna ljubav bila je snažna i nije se mogla lako poljuljati. Među nama se očitovala Božja sila, bolesni su bili ozdravljani i bilo je mnogo smirene, ugodne, svete radosti. Međutim, dok je svjetlo bivalo sve jače, napredak Crkve nije bio razmjeran tom svjetlu. Čisto zlato postupno je gubilo sjaj. Uvukli su se mrtvilo i formalizam koji su oduzimali snagu Crkvi. Obilje mogućnosti i prilika koje su se pokazale Božjem narodu nisu ga povele naprijed i uvis k čistoći i svetosti. Da su marljivo unapređivali talente koje im je Bog povjerio, mogli su ih bitno uvećati. Komu je mnogo dano, od njega će se mnogo i tražiti. Samo oni koji iskreno prihvaćaju i cijene svjetlo koje nam je Bog dao, koji imaju uzvišeno, plemenito držanje pokazujući samoodricanje i samopožrtvovnost, postat će provodnici svjetla ovom svijetu. … Nitko nema pravo na vlastitu odgovornost pokretati i širiti ideje o pojedinim biblijskim doktrinama u našim publikacijama, i nametati ih u prvi plan iako se zna da postoje i druga mišljenja o istom predmetu i da će to neizbježno dovesti do rasprava. To su činili adventisti prvoga dana. Svatko od njih slijedio je svoj sud neovisno o drugima i iznosio vlastito mišljenje, sve dok nisu došli u položaj da nisu jedinstveni ni u čemu, osim možda u suprotstavljanju adventistima sedmoga dana. Mi ne trebamo slijediti njihov primjer. … Braćo i sestre, ne smijemo dopustiti da nas ponese matica ovoga svijeta. Mi trebamo izići i odvojiti se. To je jedini način na koji možemo hodati s Bogom kao što je činio Henok. … Kao i Henok, mi smo pozvani da imamo snažnu, živu, djelotvornu vjeru. Samo tako možemo biti Božji suradnici. Moramo ispuniti uvjete koji su predočeni u Božjoj riječi ili ćemo umrijeti u svojim grijesima. Moramo znati koje je promjene u moralnom smislu nužno unijeti u karakter Kristovom milošću da bismo se pripremili za stanove na nebesima. (Letter 53, 1887.)