“Pa im reče: ‘Vruće sam želio da blagujem s vama ovu pashalnu večeru prije svoje muke.’” (Luka 22,15)
U gornjoj sobi jedne kuće u Jeruzalemu Krist je sa svojim 291 učenicima sjedio za stolom. Sakupili su se kako bi blagovali Pashu. Spasitelj je želio s dvanaestoricom proslaviti ovaj blagdan. Znao je da je došao Njegov čas; On sam bio je pravo pashalno Janje i na dan kad se jela Pasha, trebao je biti žrtvovan. Uskoro je trebao ispiti čašu srdžbe, primiti posljednje krštenje patnjama. Međutim, preostalo Mu je još nekoliko mirnih sati, i njih je trebalo provesti za dobrobit svojih voljenih učenika.
Cjelokupan Kristov život bio je život nesebične službe. Ne “da mu služe, nego da on služi” (Matej 20,28), bila je pouka svakog Njegovog djela. Ali učenici još nisu naučili ovu pouku. Na ovoj posljednjoj pashalnoj večeri Isus je ponovio svoje učenje slikovitim prikazom koji ga je zauvijek utisnuo u njihove umove i srca.
Razgovori između Isusa i Njegovih učenika obično su bili vrijeme tihe radosti koje su svi oni vrlo cijenili. Pashalne večere bile su prizori osobite vrijednosti; ali ovaj put Isus je bio potišten. Njegovo srce pritiskao je teret i sjenka je počivala na Njegovu licu. Kad se sastao s učenicima u gornjoj sobi, primijetili su da nešto teško pritišće Njegovu dušu, pa premda nisu znali razlog, suosjećali su u Njegovoj boli.
Kad su se okupili oko stola, tužnim glasom je rekao: “Vruće sam želio da blagujem s vama ovu pashalnu večeru prije svoje muke, jer je, kažem vam, sigurno više neću blagovati dok se ne ispuni u kraljevstvu Božjemu. Tada uze kalež, zahvali i reče: ‘Uzmite ga i podijelite ga među sobom, jer od sada sigurno više neću piti, kažem vam, od trsova roda dok ne dođe kraljevstvo Božje!’” (Luka 22,15-18)
Krist je znao kako je došlo vrijeme da prijeđe iz ovog svijeta k Ocu. Kako je volio svoje koji su bili na svijetu, volio ih je do kraja. (Isusov život, str. 533,534)
Za razmišljanje: Kako biste se osjećali kad biste znali da se cijeli vaš život kreće prema jednom trenutku patnje, boli i smrti?