Pokajanje

Kako se čovjek može opravdati pred Bogom? Kako grešnik može postati pravedan? Samo nas Krist može dovesti u sklad s Bogom, u sklad sa svetošću. Ali kako da dođemo Kristu? Mnogi postavljaju isto pitanje koje je postavilo mnoštvo na Dan Duhova kad je, osvjedočeno u svoju grešnost, uzviknulo: “Braćo, što da činimo?” (Djela 2,37) Prva riječ u Petrovu odgovoru bila je: “Obratite se!” [U nekim prijevodima Svetog pisma: “Pokajte se!”] (Djela 2,38) Drugom prigodom, ubrzo nakon toga, rekao je: “Dakle, obratite se i povratite se da vam se izbrišu grijesi.” (Djela 3,19)

U pokajanje je uključeno žaljenje zbog grijeha i odvajanje od njega. Mi nećemo odbaciti grijeh ako ne uvidimo njegovu pokvarenost; ali sve dok se naše srce ne odrekne grijeha, neće biti nikakve stvarne promjene u našemu životu.
Mnogi ne uspijevaju shvatiti pravu bît pokajanja. Takvi žale što su griješili, čak se prividno mijenjaju samo zato što se boje da će zbog svojih zlih čina morati trpjeti. Ali to nije pokajanje u biblijskom smislu. Oni žale zbog patnji — umjesto zbog grijeha. Takva je bila i Ezavova bol kad je shvatio da je zauvijek izgubio prvorodstvo. Balaam, uplašen od anđela koji je stajao na njegovu putu s isukanim mačem, priznao je svoju krivnju da ne izgubi život; ali tu nije bilo istinskog kajanja zbog grijeha, nije došlo do promjene namjera niti gnušanja prema zlu. Kad je Juda Iskariotski izdao svojega Gospodina, uzviknuo je: “Sagriješih… jer izdadoh nevinu krv.” (Matej 27,4)

 
To priznanje otelo se njegovoj grešnoj duši pod nepodnošljivim pritiskom savjesti zbog krivnje i u strahotnom iščekivanju osude. Posljedice koje su mu prijetile ispunjavale su ga užasom, ali u njegovoj duši nije bilo dubokog žaljenja koje slama srce, nije žalio zbog izdaje neokaljanog Božjeg Sina i što se odrekao Sveca Izraelova. Podnoseći Božje kazne, faraon je priznavao svoj grijeh ne bi li izbjegao daljnje kažnjavanje, ali je nastavljao prkositi Nebu čim bi zla prestala. Svi oni jadikovali su zbog posljedica grijeha, ali ih nije obuzimala žalost zbog samog grijeha.

 
Ali kad se srce pokori utjecaju Božjeg Duha, savjest se budi i grešnik razaznaje ponešto od dubine i svetosti Božjeg svetog Zakona, temelja Njegove vladavine i na Nebu i na Zemlji. Tako “Svjetlo istinito, koje rasvjetljuje svakoga čovjeka, dođe na ovaj svijet” (Ivan 1,9) te rasvjetljuje tajne odaje duše pa skrivena djela tame izlaze na vidjelo. Osvjedočenost obuzima um i srce. Grešnik postaje svjestan Božje pravednosti i osjeća stravu da se pod teretom krivnje i poročnosti pojavi pred Onim koji ispituje srca. On vidi Božju ljubav, ljepotu svetosti, radost čistoće, i čezne da se očisti i postane dostojan veze s Nebom.

 
Davidova molitva nakon njegova pada pokazuje kako izgleda pravo žaljenje zbog grijeha. Njegovo je kajanje bilo iskreno i duboko. U molitvi se nije trudio umanjiti svoju krivnju i nije izražavao želju za izbjegavanjem kazne koja mu je prijetila. David je uvidio veličinu svojega prijestupa, shvatio je da je ukaljao svoju dušu, gnušao se svojega grijeha. Nije se molio samo za oprost, već i za očišćenje srca. Čeznuo je za radošću svetosti, za obnavljanjem sklada i zajednice s Bogom. Njegova duša progovorila je ovako:

 
“Blažen onaj kome je grijeh otpušten,
kome je zločin pokriven!

Blago čovjeku kome Jahve ne ubraja krivnju,
i u čijem duhu nema prijevare!”

(Psalam 32,1.2)

“Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!…

Bezakonje svoje priznajem,
grijeh je moj svagda preda mnom…

Poškropi me izopom da se očistim,
operi me, i bit ću bjelji od snijega!…

Čisto srce stvori mi, Bože,
i duh postojan obnovi u meni!

Ne odbaci me od lica svojega
i svoga Svetog Duha ne uzmi od mene!

Vrati mi radost svoga spasenja
i učvrsti me duhom spremnim!…

Oslobodi me od krvi prolivene,
Bože, Bože Spasitelju moj!

Nek mi jezik kliče pravednosti Tvojoj!”

(Psalam 51,1-14)

 
Ovakvo kajanje nadmašuje našu snagu; mi ga ne možemo postići, već dobiti jedino od Krista koji se uzdignuo u visine i dao darove ljudima.

 
Mnogi griješe upravo u tome i stoga ne dobivaju pomoć koju im Krist želi dati. Oni misle da ne mogu pristupiti Kristu ako se prvo ne pokaju, i da ih tek pokajanje pripravlja za oprost grijeha. Istina je da pokajanje prethodi oprostu grijeha, jer samo slomljeno i skrušeno srce osjeća potrebu za Spasiteljem. Ali mora li grešnik čekati na pokajanje da bi tek onda došao k Isusu? Smije li pokajanje postati zapreka između grešnika i Spasitelja?

 
Biblija ne naučava da se grešnik mora pokajati prije no što posluša Kristov poziv: “Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti.” (Matej 11,28) Sila koja dolazi od Krista vodi k pravom pokajanju. Petar je objasnio Izraelcima: “Njega je Bog desnicom svojom uzvisio za Vođu i Spasitelja, da dadne Izraelu obraćenje i oproštenje grijeha.” (Djela 5,31) Bez Kristovog Duha koji budi našu savjest mi se ne možemo pokajati, kao što bez Krista ne možemo dobiti ni oprost.

 
Krist je izvor svake dobre pobude. Jedino On može usaditi u srce neprijateljstvo prema grijehu. Svaka želja za istinom i čistoćom, svako osvjedočenje u našu vlastitu grešnost dokaz je da Njegov Duh djeluje na naša srca.
Isus je rekao: “A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi.” (Ivan 12,32) Krist se mora objaviti grešniku kao Spasitelj koji umire za grijehe svijeta; i dok gledamo Božje Janje na golgotskom križu, tajna otkupljenja počinje se otkrivati našemu umu, a Božja dobrota počinje nas voditi na pokajanje. Umrijevši za grešnike, Krist je pokazao nepojmljivu ljubav. I dok grešnik promatra tu ljubav, ona mu omekšava srce, utječe na um i pridonosi skrušenosti duše.

 
Istina je da se ljudi ponekad postide svojih grešnih putova i da odbacuju neke zle navike i prije nego što postanu svjesni da ih je Krist privukao. Ali, kad god se ljudi pokušavaju popraviti, s iskrenom željom da čine dobro, pokreće ih Kristova sila. Na dušu djeluje utjecaj kojega nisu ni svjesni, savjest se budi i u životu dolazi do vidljive promjene. I kad ih Krist privuče da gledaju Njegov križ, da promatraju Raspetoga zbog njihovih grijeha, tada se u njihovu savjest upisuju Zapovijedi. Otkriva im se sva zloća njihova života i grijeh što se duboko ukorijenio u njihovu dušu. Počinju shvaćati ponešto od Kristove pravednosti i uzvikuju: “Je li moguće da je grijeh tako strašan da je za otkup njegovih podanika bila potrebna tolika žrtva? Zar je stvarno bila potrebna sva ta ljubav, sve te muke, sve to poniženje — da mi ne poginemo, već da imamo vječni život?”

 
Grešnik se može opirati toj ljubavi, može odbiti da bude privučen Kristu; ali ako se ne bude odupirao, Isus će ga privući. Poznavanje plana spasenja dovest će ga do podnožja križa u kajanju zbog grijehâ koji su prouzročili patnje Božjeg milog Sina.

 
Isti božanski Um koji djeluje u prirodi obraća se i srcima ljudi budeći u njima neizrecivu žudnju za onim što nemaju. Svjetovne stvari ne mogu zadovoljiti njihovu čežnju. Božji Duh ih nagovara da teže za onim što jedino može dati mir i odmor — za Kristovom milošću i radošću svetosti. Služeći se vidljivim i nevidljivim utjecajima, naš Spasitelj stalno nastoji svratiti ljudski um s grešnih užitaka koji ne site, na neizmjerne blagoslove koje mogu dobiti u Njemu. Svim tim dušama, koje uzaludno pokušavaju piti iz “ispucanih kladenaca” ovoga svijeta, upućena je božanska vijest: “Tko je žedan, neka dođe; tko želi, neka badava uzme vode života!” (Otkrivenje 22,17)

 
Vi, koji u srcu čeznete za nečim boljim od onoga što vam ovaj svijet može pružiti, prepoznajte tu čežnju kao Božju poruku vašoj duši! Molite Ga da vam dâ pokajanje, da vam otkrije Krista u svoj Njegovoj beskonačnoj ljubavi, u svoj Njegovoj savršenoj čistoći! U Spasiteljevu životu potpuno su se otkrila načela Božjeg zakona: ljubav prema Bogu i prema bližnjemu. Dobrohotnost i nesebična ljubav bili su život Isusovoj duši. I tek kad Njega promatramo, kad svjetlost našega Spasitelja obasja i nas, uviđamo grešnost vlastitih srca.

 
Mi možemo laskati sebi samima, kao što je to činio Nikodem, da nam je život čestit a moralni lik besprijekoran te misliti da ne moramo poniziti svoja srca pred Bogom kao ostali grešnici; ali kad Kristova svjetlost obasja naše duše, vidjet ćemo da smo okaljani, shvatit ćemo da su naše pobude sebične, da je neprijateljstvo prema Bogu oskvrnilo svako naše djelo. Tada ćemo shvatiti da je naša pravednost kao “okaljana haljina” i da nas jedino Kristova krv može očistiti od prljavštine grijeha i obnoviti naše srce “na njegovu sliku”.

 
Kad u dušu prodre samo jedna zraka Božje slave, samo jedna iskra Kristove čistoće, ona bolnom jasnoćom otkriva svaku prljavu mrlju i ogoljuje ružnoću i poročnost ljudskoga karaktera. Neposvećene želje, nevjernost srca i nečistoća usana postaju vidljivi. Pokušaji da Božji zakon proglasi nevažećim pokazuju se grešniku u pravoj svjetlosti, i njegov je duh ganut i potišten zbog prodornog utjecaja Božjeg Duha. Gledajući čisti, neukaljani Kristov karakter, grešnik se gnuša samoga sebe.

 
Kad je prorok Daniel ugledao slavu što je obavijala nebeskog vjesnika koji mu je bio poslan, prožeo ga je osjećaj vlastite slabosti i nesavršenstva. On nam je ovako opisao djelovanje tog prekrasnog prizora: “Onemoćah, lice mi problijedje, iznakazi se, snaga me ostavi.” (Daniel 10,8) Tako dirnuta duša zamrzit će svoju sebičnost, gnušati se svojega samoljublja, i pod utjecajem Kristove pravednosti težiti za čistoćom srca koja je u skladu s Božjim zakonom i Kristovim karakterom.

 
Pavao kaže da je “… po pravednosti koja dolazi od Zakona” — ako se uzme u obzir samo formalno ispunjavanje propisa — bio “besprijekoran”. (Filipljanima 3,6) Ali, kad je upoznao duhovni karakter Zakona, shvatio je da je grešnik. Prema slovu Zakona, onako kako ga ljudi primjenjuju u životu, Pavao se suzdržavao od grijeha; ali kad je upoznao dubinu svetih pravila Zakona, i vidio sebe onako kako ga Bog gleda, ponizno se poklonio i priznao svoju krivnju.

Rekao je: “Da, ja sam nekoć živio kad nije bilo Zakona. Ali kad dođe zapovijed, grijeh poče živjeti, a ja umrijeh.” (Rimljanima 7,9) Kad je shvatio duhovnu narav Zakona, grijeh mu se razotkrio u svoj svojoj odvratnosti, i njegove je oholosti nestalo.

 
Bog ne smatra sve grijehe jednako velikima. Po Njegovoj ocjeni, slično kao i po ljudskoj, postoje stupnjevi krivnje. Ali ma kako beznačajno ovo ili ono zlo djelo može izgledati u ljudskim očima, pred Bogom ni jedan jedini grijeh nije mali. Ljudski sudovi su pristrani i nesavršeni, ali Bog sve ocjenjuje onako kako stvarno jest. Pijanca preziru i kažu da ga njegov grijeh isključuje iz Neba, dok oholost, sebičnost i zavist prečesto prolaze bez ukora. Međutim, ti su grijesi Bogu posebice mrski zato što se suprote dobroti Njegova karaktera i ozračju nesebične ljubavi koja vlada bezgrešnim svemirom. Netko tko upadne u koji od teških grijeha može osjetiti svoju sramotu i bijedu i potrebu za Kristovom milošću, ali oholost ne osjeća nikakve potrebe i srce se zatvara za Krista i beskrajne blagoslove koje On donosi.

 
Carinik koji se molio: “Bože, smiluj se meni grešniku!” (Luka 18,13) smatrao je sebe vrlo pokvarenim čovjekom, a i drugi su ga gledali istim očima; ali on je osjetio potrebu i sa svojim teretom krivnje i srama došao pred Boga tražeći Njegovu milost. Otvorio je svoje srce milostivom utjecaju Božjega Duha da ga oslobodi sile grijeha. Farizejeva pak hvalisava, samodopadna molitva pokazivala je kako je njegovo srce zatvoreno utjecaju Svetoga Duha. Udaljivši se od Boga, nije ni primjećivao svoju pokvarenost koja je bila u potpunoj suprotnosti sa savršenstvom božanske svetosti. Nije osjećao nikakve potrebe pa nije ništa ni primio.

 
Kad uvidite svoju grešnost, ne čekajte da se popravite. Koliko ima onih koji misle da nisu dovoljno dobri da dođu Kristu! Očekujete li da ćete se popraviti svojim vlastitim naporima? “Može li Etiopljanin promijeniti kožu svoju? Ili leopard krzno svoje? A vi, možete li činiti dobro, navikli da zlo činite?” (Jeremija 13,23) Samo Bog nam može pomoći. Ne trebamo čekati na čvršću uvjerenost, na bolje prilike, na svetiji karakter. Sami ionako ništa ne možemo učiniti. Moramo doći Kristu onakvi kakvi jesmo.

 
Neka se nitko ne zavarava mišlju da će Bog po svojoj velikoj ljubavi i milosrđu ipak spasiti i one koji su odbili Njegovu milost. Neizmjerna težina grijeha može se procijeniti jedino u svjetlosti križa. Ljudi koji tvrde da je Bog predobar da bi odbacio grešnika, trebaju pogledati na Golgotu. Upravo zato što nije bilo drugog načina da se čovjek spasi, što bez te žrtve ljudski rod nije mogao uteći od sramotne sile grijeha i ponovno uspostaviti zajednicu sa svetim bićima — bilo je dakle nemoguće ponovno živjeti duhovnim životom — upravo zato je Krist preuzeo na sebe krivnju neposlušnih i trpio umjesto grešnika. Ljubav, muke i smrt Božjeg Sina svjedoče nam o strahovitoj veličini grijeha i govore nam da nema oslobođenja od njegove moći niti nade u bolji život, osim u pokoravanju duše Kristu.

 
Nepokajani se ponekad izgovaraju, gledajući na one koji misle da su kršćani: “I ja sam dobar koliko i oni. Oni ne pokazuju ništa više samoodricanja, umjerenosti ili budnosti od mene. I njima su užici i popustljivost prema grijehu dragi kao i meni!” I tako se oni služe manama drugih kao isprikom za vlastito zanemarivanje dužnosti. Ali grijesi i mane drugih ne opravdavaju nikoga, jer nam Gospodin nije za uzor dao grešne ljude. Kao Uzor nam je dan neokaljani Božji Sin, i oni koji se tuže na nepravedan život takozvanih kršćana trebali bi živjeti boljim životom i pružiti plemenitiji primjer. Ako su njihova shvaćanja o tome što kršćanin treba činiti tako uzvišena, nije li onda i njihov grijeh utoliko veći? Oni znaju što je pravo, a ipak odbijaju činiti tako.

 
Čuvajte se oklijevanja! Ne odgađajte odluku da odbacite svoje grijehe i da uz Isusovu pomoć očistite svoje srce. Tisuće i tisuće su pogriješile upravo u tome — na njihovu vječnu štetu. Ne želim trošiti riječi na rasprave o kratkoći i nesigurnosti života, ali oklijevanje da se pokorimo preklinjućem glasu Božjeg Svetoga Duha — i naše ostajanje u grijehu — strahovito su nedovoljno shvaćena opasnost, jer oklijevanje upravo to znači. Ma kako ga neznatnim smatrali, grijehu možemo popuštati samo uz rizik da budemo izgubljeni za vječnost. Ono što ne pobijedimo, svladat će nâs i izazvati našu propast.

 
Adam i Eva su uvjerili sebe da neznatno djelo poput kušanja zabranjenog ploda ne može imati tako strašne posljedice na koje ih je upozorio Bog. Ali to neznatno djelo bilo je prijestup Božjeg nepromjenjivog i svetog Zakona; ono je odvojilo čovjeka od Boga i otvorilo ustave te su smrt i neizreciva patnja preplavili svijet. S naše se Zemlje kroz duga stoljeća uzdižu stalni krikovi boli, i sva stvorenja zajednički uzdišu i bolno pate od posljedica čovjekove neposlušnosti. I sámo Nebo osjetilo je čovjekovu pobunu protiv Boga. Golgota je spomenik divne Žrtve kojom se morao okajati prijestup božanskog Zakona. Ne smatrajmo grijeh neznatnim!
Svaki prijestup, svako zanemarivanje ili odbacivanje Kristove milosti ostavlja svoje posljedice na nama. Ono otvrdnjuje srce, oslabljuje volju, otupljuje um, i ne samo što nas čini manje spremnima, već i manje sposobnima da poslušamo nježne pozive Božjeg Svetog Duha.

 
Mnogi umiruju probuđenu savjest mišlju da se mogu vratiti sa zlog puta kad god to zažele, da se mogu igrati pozivima milosti a ipak ostati trajno osjetljivi prema njihovu utjecaju. Iako su prkosili Duhu milosti, iako su svoj utjecaj stavili u Sotoninu službu, oni misle da će ipak moći promijeniti smjer svojega života u trenutku strašne krize. Ali to nije tako lako učiniti. Iskustva i odgoj tijekom života tako temeljito oblikuju karakter da u tjeskobi samo rijetki požele biti slični Isusu.

 
Samo jedna karakterna mana, samo jedna grešna želja, ako se uporno gaji, može na kraju poništiti sav utjecaj Evanđelja. Svako popuštanje grijehu pojačava odbojnost duše prema Bogu. Čovjek, koji je uporan u svojoj nevjernosti i koji je tupo ravnodušan prema božanskoj istini, žanje ono što je sâm posijao. U Bibliji nema strašnije opomene protiv igranja sa zlom od opomene mudrog čovjeka upućene grešniku: “… sapet će ga užad njegovih grijeha.” (Izreke 5,22)

 
Krist je spreman osloboditi nas grijeha, ali nas na to ne prisiljava. Ako je naša volja zbog stalnog prestupanja potpuno podčinjena zlu i mi se ne želimo osloboditi, ako ne želimoprihvatiti Njegovu milost — što bi On još mogao učiniti? Svojim namjernim odbacivanjem Njegove ljubavi mi upropaštavamo sami sebe. “Pazite! Sad je pravo vrijeme, sad je dan spasenja!” (2. Korinćanima 6,2) “Danas kad čujete glas Njegov, ne otvrdnite srca svoja…!” (Hebrejima 3,7.8)

 
“Čovjek gleda na oči, a Jahve gleda što je u srcu” (1. Samuelova 16,7) — u ljudskom srcu, ispunjenom proturječnim osjećajima radosti i tuge; u nemirnom, obijesnom srcu, u kojemu ima toliko prljavštine i prijevare. On poznaje njegove pobude, njegove prave namjere i ciljeve. Pođite k Njemu sa svojom ukaljanom dušom, onakvom kakva jest! Poput psalmista, otvorite sve njezine kutove svevidećem oku, i uzviknite: “Pronikni me svega, Bože, srce mi upoznaj, iskušaj me i upoznaj misli moje: pogledaj, ne idem li putem pogubnim, i povedi me putem vječnim!” (Psalam 139,23.24)

 
Mnogi prihvaćaju samo intelektualnu religiju, samo formu pobožnosti koja ne traži čišćenje srca. Neka vaša molitva bude: “Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni.” (Psalam 51,10) Budite pošteni prema svojoj duši! Budite tako ozbiljni i tako ustrajni kao da je riječ o vašemu prolaznom životu. To je pitanje koje se između Boga i vaše duše mora riješiti za vječnost. Ako nemate ništa drugo osim lažne nade, vi srljate u sigurnu propast.
Proučavajte Božju riječ uz molitvu. Ta Riječ vam objavljuje velika načela svetosti, iz Božjeg zakona i iz Kristovog života, bez kojih “nitko neće vidjeti Gospodina”. (Hebrejima 12,14) Ona osvjedočava u grijeh i jasno otkriva put spasenja. Poslušajte je kao Božji glas koji govori vašoj duši.

 
Kad uvidite svu strahotu grijeha, kad shvatite svoje pravo stanje, nemojte se prepuštati očaju! Krist je došao spasiti upravo grešnike. Nije na nama da izmirimo Boga sa sobom, već je — o, čudesne li ljubavi! — sâm Bog u Kristu “pomirio svijet sa sobom”. (2. Korinćanima 5,19) Svojom nježnom ljubavlju On priziva k sebi srca svoje zalutale djece. Nijedan zemaljski roditelj ne bi mogao biti toliko strpljiv prema manama i pogreškama svoje djece, kao što je Bog strpljiv s onima koje želi spasiti. Nitko ne bi mogao usrdnije pozivati prestupnika. Ljudske usne se nikad nisu nježnije obraćale odlutalome. Sva Njegova obećanja i sve Njegove opomene zapravo su uzdasi neizrecive ljubavi.

 
Kad vas Sotona bude uvjeravao da ste veliki grešnik, gledajte svojega Otkupitelja i govorite o Njegovim zaslugama. Gledanje u Njegovu svjetlost doista će vam pomoći. Priznajte svoj grijeh, ali kažite neprijatelju da “Krist Isus dođe na svijet da spasi grešnike” (1. Timoteju 1,15) i da i vi možete biti spašeni Njegovom nenadmašnom ljubavlju. Isus je Šimunu postavio pitanje o dvojici dužnika. Jedan je svojemu vjerovniku dugovao mali iznos, a drugi mu je bio dužan vrlo mnogo. Ali gospodar je oprostio obojici. Krist je upitao Šimuna koji će dužnik više voljeti svojega gospodara. Šimun je odgovorio: “Držim, onaj kome je više oprostio.” (Luka 7,43) Mi smo bili veliki grešnici, ali Krist je umro da bi nam bilo oprošteno. Dovoljno je da Krist svojemu Ocu u našu korist iznese zasluge svoje žrtve. Oni kojima je najviše oprostio, ljubit će Ga najviše i stajat će najbliže Njegovu prijestolju da Ga slave zbog Njegove velike ljubavi i neizmjerne žrtve. Upravo onda kad najpotpunije shvatimo Božju ljubav, najbolje uviđamo i zloćudnost grijeha. Kad vidimo duljinu ljestava koje su nam spuštene, kad makar donekle shvatimo veličinu žrtve koju je Krist dao zbog nas, nježnost i skrušenost omekšat će i naše srce.