Put Kristu: Poglavlja 4 i 5

18. 07. 2015.

4

Priznanje

 

 

“Tko skriva svoje grijehe, nema sreće, a tko ih ispovijeda i odriče ih se, milost nalazi.” (Izreke 28,13)

 

Uvjeti za dobivanje Božje milosti su jednostavni, pravedni i razumljivi. Da bismo dobili oprost grijeha, Gospodin ne zahtijeva od nas da se izlažemo mukama. Ne moramo odlaziti na duga i zamorna hodočašća, ili obavljati mučne pokore da bismo svoju dušu preporučili nebeskom Bogu ili okajali svoje prijestupe; nego onaj tko priznaje i ostavlja svoj grijeh dobiva milost.

 

Apostol kaže: “Ispovijedajte grijehe jedan drugomu i molite jedan za drugoga da ozdravite!” (Jakov 5,16) Priznajte svoje grijehe Bogu, koji vam jedini može oprostiti, a svoje pogreške jedni drugima. Ako ste uvrijedili svojega prijatelja ili susjeda, trebate priznati svoju krivnju, a njegova je dužnost da vam od srca oprosti. Zatim trebate potražiti oprost i od Boga, jer je brat kojega ste povrijedili Božje vlasništvo; ranjavajući njega, zgriješili ste i njegovu Stvoritelju i Otkupitelju. Taj se slučaj iznosi pred jedinog pravog Posrednika, našega Velikog svećenika, “koji je iskusan u svemu (kao i mi), samo što nije sagriješio”, koji suosjeća “s našim slabostima…” (Hebrejima 4,15) i može nas očistiti od svakog traga bezakonja.

 

Oni koji priznanjem krivnje nisu ponizili svoju dušu pred Bogom, nisu ispunili ni prvi uvjet da budu primljeni. Ako se nismo istinski i neopozivo pokajali, ako u dobokoj poniznosti duše i skrušenosti srca, grozeći se svojega bezakonja, nismo priznali svoje grijehe, nikada nismo doista tražili oprost grijeha. A ako nikada nismo tražili oprost, nismo se ni izmirili s Bogom. Jedini razlog što nismo primili oprost prošlih grijeha jest naša nespremnost da ponizimo svoje srce i ispunimo uvjete Riječi istine. O tome smo dobili izričite upute. Priznanje javnih ili tajnih grijeha mora biti iskreno i jasno izraženo. Ono se od grešnika ne smije iznuđivati. Ono se ne smije izražavati olako i nepromišljeno, i ne smije se nasilno tražiti od onih koji nisu doboko svjesni odvratne naravi grijeha. Priznanje koje je poteklo iz dubine duše naći će svoj put do beskrajno sažaljivog Boga. Psalmist kaže: “Blizu je Jahve onima koji su skršena srca, a klonule duše spasava.” (Psalam 34,19)

 

Pravo priznanje je uvijek izričito i odnosi se na određene grijehe. Neki grijesi su takve naravi da se mogu priznati samo Bogu, neki su zla djela koja se moraju priznati onima koji su zbog njih pretrpjeli štetu, a neki mogu biti javni grijesi koji se moraju javno priznati. Ali sva priznanja moraju biti jasna i potpuna, i moramo priznati upravo one grijehe za koje smo krivi.

 

U Samuelove dane Izraelci su odlutali od Boga. Trpjeli su posljedice grijeha zato što su izgubili vjeru u Boga, izgubili su sposobnost da vide Njegovu silu i mudrost u upravljanju narodom, izgubili su povjerenje u Njegovu sposobnost da brani i obrani svoje djelo. Odbacili su velikog Vladara svemira i zaželjeli su isti oblik vladavine kao i okolni narodi. Prije nego što su stekli mir, dali su određeno priznanje: “… jer smo svim svojim grijesima dodali zlo tražeći sebi kralja.” (1. Samuelova 12,19) Morali su priznati upravo onaj grijeh za koji su bili krivi. Njihova nezahvalnost tištila im je dušu i odvajala ih od Boga.

 

Bog ne može uvažiti priznanje bez iskrenog pokajanja i popravljanja. U životu se moraju vidjeti odlučne promjene, sve što vrijeđa Boga mora se odbaciti. To će biti posljedica istinskog žaljenja zbog grijeha. Djelo koje moramo obaviti mi sami, jasno nam je otkriveno: “Operite se, očistite. Uklonite mi s očiju djela opaka, prestanite zlo činiti! Učite se dobrim djelima: pravdi težite, ugnjetenom pritecite u pomoć, siroti pomozite do pravde, za udovu se zauzmite.” (Izaija 1,16.17) “Vrati [li bezbožnik] zalog, plati oteto, i stane živjeti po zakonima života, ne čineći bezakonja — živjet će, neće umrijeti.” (Ezekiel 33,15) Pavao o plodu pokajanja kaže: “Pazite samo koliku je gorljivost proizvela u vama ta ista žalost koja je po promisli i volji Božjoj! Štoviše! Koliko opravdavanje! Koliko ogorčenje! Koliki strah! Koliku čežnju! Koliki žar! Koliku kaznu! Svime ste pokazali da ste nedužni.” (2. Korinćanima 7,11)

 

Kad grijeh umrtvi moralnu osjetljivost, onaj tko čini zlo ne uviđa nedostatke svojega karaktera niti shvaća strahotu zla koje je učinio; i ako se ne pokori osvjedočavajućoj sili Svetoga Duha, ostat će djelomično slijep prema svojemu grijehu. Njegova priznanja nisu iskrena niti ozbiljna. Svakom priznanju svoje krivnje on dodaje opravdavanje kao ispriku za svoje ponašanje govoreći da nikada ne bi učinio ono za što je kriv da ga na to nisu nagnale određene okolnosti.

 

Nakon što su jeli od zabranjenoga ploda, Adama i Evu je ispunio osjećaj srama i užasa. Isprva su razmišljali samo o tome kako da opravdaju svoj grijeh i izbjegnu smrtnu kaznu koje su se užasavali. Kad ih je Gospodin ispitivao o njihovu grijehu, Adam je odgovorio prebacujući krivnju djelomice na Boga, a djelomice na svoju družicu: “Žena koju si stavio uza me — ona mi je dala sa stabla, pa sam jeo.” Žena je prebacila krivnju na zmiju: “Zmija me prevarila, pa sam jela.” (Postanak 3,12.13) Zašto si Ti načinio zmiju? Zašto si dopustio da uđe u Eden? Eva je u svoju ispriku za učinjeni grijeh uključila ta pitanja smatrajući Boga odgovornim za njihov pad. Duh samoopravdanja potječe od oca laži i javlja se u svim Adamovim sinovima i kćerima. Takva priznanja nisu nadahnuta božanskim Duhom i Bog ih ne može prihvatiti. Pravo pokajanje navodi čovjeka da sâm ponese svoju krivnju i da je prizna bez varanja ili licemjerja. Kao jadni carinik, koji se nije usuđivao podignuti ni očiju prema nebu, on će uzviknuti: “Bože, smiluj se meni grešniku!” (Luka 18,13) Oni koji stvarno priznaju svoju krivnju bit će opravdani, jer će se Isus svojom krvlju založiti za dušu koja se kaje.

 

Primjeri pravog pokajanja i poniznosti, zapisani u Božjoj riječi, otkrivaju nam spremnost na priznanje bez isprike za grijeh ili pokušaja samoopravdavanja. Pavao se nije pokušavao zaštititi; on svoj grijeh slika najtamnijim bojama, ne trudeći se umanjiti svoju krivnju. On kaže: “Kao što sam osobno mnoge svete zatvarao u tamnice, pošto sam na to od velikih svećenika bio ovlašten, tako sam, kad su bili osuđivani na smrt, to odobravao. Po svim sinagogama prisiljavao sam ih, više puta kažnjavanjem, da izgovaraju grdnje protiv Boga i u svome prekomjernom bijesu na njih progonio sam ih čak u tuđe gradove.” (Djela 26,10.11) Nije oklijevao izjaviti da “Krist Isus dođe na svijet da spasi grešnike. Od njih sam prvi ja”. (1. Timoteju 1,15)

 

Ponizno i slomljeno srce, ukroćeno istinskim pokajanjem, uvidjet će, iako ne potpuno, kolika je Božja ljubav i cijena Golgote; i kao što sin priznaje voljenom ocu, tako će i pravi pokajnik iznijeti sve svoje grijehe pred Boga. Jer, u Bibliji piše: “Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti.” (1. Ivanova 1,9)

 

 

5

Posvećenje

 

 

Bog je obećao: “Tražit ćete me i naći me jer ćete me tražiti svim srcem svojim.” (Jeremija 29,13)

 

Moramo predati Bogu cijelo srce, inače se nikada nećemo moći promijeniti i ponovno postati slični Njemu. Po svojoj naravi mi smo daleko od Boga. Sveti Duh ovako opisuje naše stanje: “… bili ste mrtvi zbog svojih prekršaja i grijeha…” (Efežanima 2,1) i “sva je glava bolna, srce iznemoglo; od pete do glave nigdje zdrava mjesta…” (Izaija 1,5.6) Mi smo se zapleli u Sotoninu mrežu, a on ljude “… žive drži u ropstvu da vrše njegovu volju”. (2. Timoteju 2,26) Bog nas želi iscijeliti i osloboditi. Ali, budući da to zahtijeva potpunu promjenu i obnovu cijelog našega bića, moramo se potpuno predati Njemu.

 

Borba protiv samoga sebe najveća je borba koja se ikada vodila. Odricanje od samoga sebe i podređivanje svega Božjoj volji ne ide bez borbe. Duša se mora pokoriti Bogu prije no što se može preporoditi i postati sveta.

 

Božja vladavina nije utemeljena, kao što bi to Sotona htio prikazati, na slijepom pokoravanju, na nerazumnom ograničavanju. Ona se poziva na razum i savjest. Stvoriteljev poziv bićima koja je stvorio jest: “Hajde, dakle, da se pravdamo…” (Izaija 1,18) Bog ne utječe silom na volju svojih stvorenja. On ne može prihvatiti izraze štovanja koji nisu dragovoljni i svjesni. Iznuđena pokornost spriječila bi svaki pravi razvitak uma ili karaktera i načinila bi od čovjeka obični stroj. To nije Stvoriteljeva namjera. On želi da čovjek, vrhunsko djelo Njegove stvaralačke sile, dostigne najviši stupanj razvoja. Stoga pred nas postavlja visinu blagoslova do koje nas svojom milošću želi uzdignuti. On nas poziva da Mu se predamo kako bi mogao izvršiti svoju volju u nama, a nama prepušta da odlučimo hoćemo li biti oslobođeni robovanja grijehu i uživati uzvišenu slobodu Božjih sinova.

 

Dajući sebe Bogu, mi moramo bezuvjetno odbaciti sve što bi nas moglo odvojiti od Njega. Zato Spasitelj i kaže: “Tako, dakle, tko se god između vas ne odreče svega svoga imanja, ne može biti moj učenik.” (Luka 14,33) Moramo se odreći svega što bi moglo odvratiti naše srce od Boga. Mamon je idol mnogih. Ljubav prema novcu i želja za bogatstvom jesu zlatni lanac koji mnoge ljude veže uz Sotonu. Neki obožavaju ugled i svjetovnu čast. Drugima je idol život ispunjen sebičnom dokolicom i neopterećen odgovornostima. Ali ti se ropski okovi moraju raskinuti. Ne možemo napola pripadati Gospodinu, a napola svijetu. Nismo Božja djeca — ako to nismo potpuno.

 

Ima onih koji tvrde da služe Bogu, iako žele sami, u svojoj sili, držati Božji zakon, izgraditi pravedan karakter i osigurati spasenje. Njihova srca nisu pokrenuta dubokim razumijevanjem Kristove ljubavi, već obveze kršćanskog života ispunjavaju kao uvjete koje im je Bog postavio da bi mogli zadobiti Nebo. Takva je vjernost bez ikakve vrijednosti. Kad u srcu bude boravio Krist, duša će biti tako ispunjena Njegovom ljubavlju i tako radosna u zajednici s Njime da će prionuti uz Njega. Gledajući Njega zaboravit će sebe. Ljubav prema Kristu bit će izvor djelovanja. Oni koji osjećaju silu Božje ljubavi ne pitaju kako bi se sa što manje truda moglo zadovoljiti Božje zahtjeve. Ne traže najniža mjerila, već im je cilj da budu u savršenom skladu s voljom svojega Otkupitelja. S iskrenom čežnjom oni žrtvuju sve i pokazuju zanimanje primjereno vrijednosti cilja za kojim teže. Priznavanje Krista — bez takve duboke ljubavi — prazno je pričanje, suhi formalizam, teški jaram.

 

Smatrate li da je prevelika žrtva predati Kristu sve? Upitajte se: “Što je Krist dao za mene?” Da bi nas otkupio, Božji Sin dao je sve — život, ljubav i muke. Možemo li mi, iako nedostojni tako velike ljubavi, uskratiti Njemu svoje srce? Cijelog života, u svakom trenutku, mi smo uživali blagoslove Njegove milosti, i upravo je to razlog što ne možemo potpuno shvatiti dubinu neznanja i bijede iz koje nas je izbavio. Možemo li gledati Njega, probodenog zbog naših grijeha, a ipak svjesno postupati suprotno svoj Njegovoj ljubavi i žrtvi? Gledajući beskrajno poniženje Gospodara slave, hoćemo li prigovarati što možemo ući u život samo uz borbu i poniženje?

 

Mnoga ohola srca pitaju: “Zašto se moram pokajati i poniziti prije no što mogu biti siguran da me je Bog prihvatio?” Skrećem vam pozornost na Krista. On je bio bezgrešan, i još više — bio je nebeski Knez; ali “postao je grijehom” zbog čovjeka i zbog ljudskog roda. “I među zlikovce bio ubrojen, da grijehe mnogih ponese na sebi i da se zauzme za zločince.” (Izaija 53,12)

 

A čega se mi to odričemo kad sve damo? Grijehom oskvrnutog srca koje Isus treba očistiti, oprati svojom krvlju i spasiti svojom nenadmašnom ljubavlju! I opet ljudi misle da je teško odreći se svega! Stid me je slušati kad se o tome govori, stid me je o tome pisati.

 

Bog ne traži da se odreknemo ičega što bismo mogli zadržati za svoje dobro. U svemu što čini On ima pred očima dobro svoje djece. Kad bi barem svi oni, koji nisu izabrali Krista, mogli shvatiti da im On nudi nešto neizmjerno bolje od onoga što sami žele! Čovjek čini najveću štetu i nepravdu vlastitoj duši kad misli ili radi protivno Božjoj volji. Nema prave radosti na putu što ga je zabranio Onaj koji zna što je najbolje i koji svojim stvorenjima želi dobro. Put prijestupa je put bijede i propasti.

 

Zabluda je misliti da Bog rado gleda patnje svoje djece. Čovjekova sreća na srcu je cijelom Nebu. Naš nebeski Otac nijednom svojem stvorenju ne uskraćuje radosti. Božanski propisi zahtijevaju od nas da ne popuštamo onim željama koje bi izazvale patnje i razočaranja što bi nam zatvorili vrata sreće i Neba. Otkupitelj svijeta prihvaća ljude onakve kakvi jesu, sa svim njihovim nedostacima, manama i slabostima, i On će ih ne samo očistiti od grijeha i otkupiti svojom krvlju, već i zadovoljiti čežnje srca svih onih koji uzimaju Njegov jaram i nose Njegovo breme. On namjerava darovati mir i odmor svima koji dolaze k Njemu tražiti kruh života. On od nas traži da ispunjavamo samo one dužnosti koje će naše korake odvesti do vrhunaca blaženstva, do kojih neposlušni nikada neće doprijeti. Pravi radosni život duše počinje kad se u nju useli Krist, nada slave.

 

Mnogi pitaju: “Kakose mogu predati Bogu?” Želite se predati Njemu, ali vam nedostaje moralne snage, robujete sumnji i sputani ste navikama svojega grešnog života. Vaša obećanja i odluke slične su kulama od pijeska. Ne možete upravljati svojim mislima, pobudama i osjećajima. Svijest da ste prekršili obećanja i iznevjerili zadane riječi slabi vaše povjerenje u vlastito poštenje i navodi vas na pomisao da vas Bog ne može primiti; ali ne trebate očajavati. Trebate shvatiti što je prava snaga volje. To je vladajuća sila u čovjekovoj naravi, sposobnost odlučivanja ili biranja. Sve ovisi o pravilnoj uporabi volje. Bog je čovjeku dao vlast da bira, i na njemu je da se njome posluži. Ne možete sami promijeniti svoje srce, ne možete sami od sebe posvetiti Bogu osjećaje svojega srca; ali možete odlučiti i odabrati da Mu služite! Možete Mu predati svoju volju. Tada će On djelovati u vama da hoćete i činite ono što je Njemu ugodno. Tako će cijelo vaše biće biti stavljeno pod upravu Kristovog Duha, središte svih vaših osjećaja bit će On, i vaše će misli biti u skladu s Njime.

 

Težnja za dobrotom i svetošću dobra je sama po sebi, ali, ako se zaustavite samo na njoj, neće vam biti ni od kakve koristi. Mnogi će propasti iako namjeravaju i čeznu biti kršćanima. Oni nisu došli dotle da svoju volju pokore Bogu. Zato i ne odlučuju postati kršćani.

 

Budete li se pravilno služili svojom voljom, u vašem će životu doći do potpune promjene. Ako svoju volju pokorite Kristu, udružit ćete se sa silom koja je iznad svih poglavarstava i vlasti. Imat ćete silu odozgo da ostanete postojani, i stalnim pokoravanjem Bogu bit ćete osposobljeni da živite novim životom, životom vjere.