„Ali je naša vruća želja da svaki od vas pokaže istu revnost da svoju nadu učini savršenom do kraja.“ (Hebrejima 6,11)
Gospodin gleda s odobravanjem djela svojih vjernih slugu. … Oduvijek je bila dužnost Božjeg izabranog naroda da radi nesebično, ali neki zanemaruju djelo koje trebaju obavljati, dok drugi zbog prezaposlenosti ne mogu nadoknaditi njihove propuste. Kada bi svi radosno obavljali svoj dio posla, dobili bi pomoć; ali oni koji prigovaraju i gunđaju na svakom koraku, neće dobiti ni pomoć ni nagradu. …
Bog je bio nezadovoljan sinovima Izraelovim zato što su gunđali protiv Njega i protiv Mojsija, kojega je poslao kao njihovog osloboditelja. Na čudesan način izveo ih je iz egipatskog ropstva da bi ih mogao uzdići i oplemeniti da budu na slavu zemlji. Međutim, morali su se suočiti s teškoćama, izdržati umor i odricanja. Bilo je za njihovo dobro da podnose te teškoće. Bog ih je izveo iz stanja poniženosti i pripremao da zauzmu počasno mjesto među narodima, da prime važan i sveti zalog. …
Oni su zaboravili svoju gorku službu u Egiptu. Zaboravili su Božju dobrotu i silu, osobine koje su se očitovale tijekom njihovog oslobađanja iz ropstva. Zaboravili su kako su njihova djeca bila pošteđena kada je anđeo zatornik prolazio Egiptom. Zaboravili su veliko očitovanje božanske snage na Crvenom moru, kada je Gospodin objavio: „Ovdje će stati tvoji ponosni valovi!“ i valovi su se spojili tvoreći čvrst zid. Zaboravili su da su sigurno prošli putem koji im je bio pripravljen dok su vojske njihovih neprijatelja, koje su krenule za njima, bile potopljene morskim vodama. …
Bog nikoga ne opterećuje tako teškim teretom da se na svakom koraku mora tužiti. Pritisak, a ne stalno kretanje, čini da organizam postaje umoran. Stalna briga, a ne posao koji obavljaju, ubija te ljude. …
Služenje Isusu Kristu donosi mir i zadovoljstvo. Kada se spremao otići od svojih učenika, na rastanku im je dao ovo obećanje: „Ostavljam vam mir; mir, i to svoj, dajem vam. Ja vam ga ne dajem kakav svijet daje. Neka se ne uznemiruje i ne plaši vaše srce!“ (Ivan 14,27) (Signs of the Times, 12. lipnja 1884.)