S Kristovom smrću završena je služba u hramu

“I gle! Hramski se zastor razdera na dvoje, od vrha do dna; zemlja se potrese, pećine se raspuknuše.” (Matej 27,51)
Sljedećeg dana hram je bio pun vjernika. … Pa ipak, nikada se služba nije odvijala s tako pomiješanim osjećajima. Trube i ostala glazbala, kao i glasovi pjevača bili su isto tako gromki i jasni kao i obično, ali sve je prožimao neki čudan osjećaj. Jedan za drugim, ljudi su se raspitivali o neobičnom događaju koji se zbio. Do tog trenutka Svetište se uvijek s najvećim poštovanjem čuvalo od svakog oskvrnjenja. … U njega se ulazilo samo jedanput godišnje, i to je činio veliki svećenik. Sada se na mnogim licima ogledao neobičan strah, jer je taj prostor bio širom otvoren pred njihovim očima. Istog trenutka kada je Krist izdahnuo, teški vezeni zastor, načinjen od čistog lana i prelijepo protkan porfirom i grimizom (vidi Izlazak 26,31), razderao se od vrha do dna. Mjesto na kojem se Jahve susretao sa svećenikom da bi mu pokazao svoju slavu, mjesto Božje tajanstvene dvorane za primanje, sada je bilo izloženo pogledima — kao mjesto koje Gospodin više nije priznavao. Mnogi koji su se tada pridružili pashalnoj službi nikada više nisu sudjelovali u njoj. U njihovom je srcu zasjalo svjetlo. Od učenika su saznali da je došao veliki Učitelj. Narod je po običaju doveo svoje bolesne i napaćene u hram raspitujući se: “Tko nam može reći nešto o Isusu iz Nazareta, Iscjelitelju?” Neki su došli izdaleka da bi Ga vidjeli i čuli. … Nisu htjeli otići, ali su silom istjerani iz hrama. Narod u Jeruzalemu primijetio je suprotnost između tog prizora i prizora iz Kristovog života. Na sve strane čuli su se povici: “Tražimo Krista, Iscjelitelja!” Svijet bez Krista bio je mračno mjesto ne samo za učenike, za bolesne i napaćene, već i za svećenike i poglavare. Židovskim vođama, pa čak i rimskim vlastima, bilo je teže izići na kraj s mrtvim nego sa živim Kristom. Narod je saznao da su Ga svećenici pogubili i počeli su se raspitivati o Njegovoj smrti. Pojedinosti s Njegovog suđenja čuvale su se kao tajna koliko god je to bilo moguće. Međutim, dok se On nalazio u grobu, Njegovo ime je bilo na usnama tisuća ljudi, a izvještaji o Njegovom sramotnom suđenju i nečovječnosti svećenika i poglavara kružili su naokolo. (Manuscript 111, 1897.; Manuscript Releases, sv. 12, 417—419)