Brak i obitelj

Seksualno zlostavljanje djece

U glavama većine ljudi seksualno zlostavljanje je isto što i spolni odnos. Seksualno zlostavljanje ima, zapravo, mnogo šire značenje. “Seksualno zlostavljanje djece sastoji se od aktivnosti koje djecu izlažu spolnoj stimulaciji neprimjerenoj njihovoj dobi, s psihološkom razvoju i ulozi u obitelji.” [1]

“Do seksualnog zlostavljanja dolazi kad odrasla osoba traži od djeteta da se svlači dok ona masturbira; kad miluje djetetove intimne dijelove; kad je dijete prisiljeno gledati pornografske slike ili videokasete; kad je dijete privoljeno skinuti se dogola i pozirati za pornografske fotografije ili je prisiljeno slušati prostačke riječi; kad postoji oralno-genitalni kontakt između odrasle osobe i djeteta.”

“Seksualno zlostavljanje se događa kad je bilo tko manje zreo ili bespomoćan naveden prijevarom, zamkom, prisilom ili potkupljivanjem na seksualni doživljaj. Kad se takvo što događa između članova obitelji, primjenjuje se izraz incest ili zlostavljanje djeteta unutar obitelji. Počini li zlostavljanje netko izvan obiteljskog kruga, — dadilja, prijatelj obitelji, susjed ili nepoznati napasnik — primjenjuje se izraz zlostavljanje djeteta izvan obitelji.” [2]

Jedan od mitova koji okružuje incest jest da ga djeca sama žele i provociraju te da uživaju u seksualnom kontaktu s odraslima. Premda se to može reći za vrlo mali broj muškaraca koje su seksualno zlostavljale njihove majke, ustanovila sam da seksualni kontakt s djecom, kojeg iniciraju odrasli, na većinu djece djeluje zbunjujuće i pogubno.

Djeca imaju potrebu za toplinom i nježnošću. No, odrasli koji zadovoljavaju ovu potrebu, a istodobno idu do seksualnog kontakta, prelaze granice između nježnosti i seksualnosti da bi zadovoljili svoje želje. Odrasla osoba je autoritativna figura u djetetovu životu, osoba koja ima moć, pa dijete s pouzdanjem često prihvaća njezin autoritet kao jamstvo da je određena aktivnost ili ispravna ili neizbježna te postupno biva ucijenjeno da prihvati seksualno ponašanje odrasle osobe kao “dio paketa ljubavi i nježnosti”. [3]

Seksualno zlostavljanje djeteta u kršćanskim obiteljima
 U proteklih nekoliko godina izbila je na površinu — i još uvijek izbija — vrlo zbunjujuća činjenica da velik dio onih koji su doživjeli seksualno zlostavljanje u djetinjstvu opisuju svoje obitelji kao “jako religiozne”, a one što su ih zlostavljali kao “vrlo pobožne” ili “kršćane”. Dječake i djevojčice koji odrastaju u kršćanskim domovima roditelji upozoravaju na nepoznate muškarce, ali ne i na muškarce i žene u vlastitom obiteljskom krugu, prijatelje i vjernike, i ne uče ih pravilnom načinu na koji se mogu obraniti od zlostavljanja neke osobe koju vole i vjeruju joj.

Nedostatku upozorenja i odgoja dodajmo činjenicu da mnoga djeca u ranom i srednjem djetinjstvu vjeruju ljudima i da su spremna prihvatiti priče iz stvarnoga svijeta i priče iz Biblije kao “istinu”. Lako je zamisliti kako lukava odrasla osoba može manipulirati njihovim umom i kako mogu povjerovati u priče i opravdanja povezane sa seksualnim zlostavljanjem koje doživljuju u vlastitoj ili crkvenoj obitelji.

Većina je kršćanskih zajednica godinama odbijala priznati mogućnost da bi bilo koji od njezinih članova mogao nekoga seksualno zlostavljati. Zbog takvog negiranja problem je bio tabuiziran i vrlo je malo informacija o seksualnom zlostavljanju u kršćanskim domovima procurilo u javnost. Tek su se posljednjih nekoliko godina, nakon što je postalo društveno prihvatljivim govoriti o problemima kao što je seksualno zlostavljanje, javile žrtve iz kršćanskih domova. Upravo iz slušanja njihovih bolnih iskustava možemo izvući zaključak da je u nekim kršćanskim domovima bilo seksualnog zlostavljanja i da ga još uvijek ima.

Ustanovljeno je i da se počinitelji ne nalaze samo u djetetovoj neposrednoj obitelji (zlostavljanje u obitelji), već i medu pastorima, savjetnicima, učiteljima, nastavnicima i običnim vjernicima (zlostavljanje izvan obitelji).

Postalo je jasno da je većina vjerskih zajednica u prošlosti bila potpuna nespremna, a ponekad i bezvoljna suočiti se s ovim osjetljivim i neugodnim problemom kad god bi takvi incidenti došli do ušiju crkvenog vodstva, što su mnoge žrtve doživljavale gotovo jednako bolno kao i samo zlostavljanje. Često je više truda ulagano u štićenje, pokrivanje i nalaženje izgovora za počinitelja nego u podupiranje i pomaganje žrtve — s poražavajućim posljedicama po oboje. Zaštićen od strane svoje Crkve, zlostavljač je dobio slobodu da nastavi svoje ponašanje, dok su osjećaji i doživljaji zlostavljanih često nijekani ili umanjivani. Tako su zlostavljani bili prisiljavani šutjeti i pokoriti se.

Kršćanska Crkva možda danas žanje rezultate svojeg nijekanja. “Crkva je tijekom čitavog jednog naraštaja uložila mnogo vremena, novca i ljudske snage za osudu ‘grijeha homoseksualnosti’. Da je umjesto toga identificirala grijeh seksualnog zlostavljanja i posvetila se promjeni društvenih normi koje ga podržavaju, stigli bismo mnogo dalje u naporima da iskorijenimo seksualno zlostavljanje i nasilje.” [4]

Donedavno kao da nije bilo zlostavljanja djeteta u obitelji. Danas znamo da se seksualno zlostavljanje djeteta događa u svakoj sredini: u kršćanskim i kao i u nereligioznim obiteljima, u onima s malim kao i onima s velikim prihodima, u obrazovanim obiteljima kao i onima s niskim ili nikakvim obrazovanjem. Prijestupnici su često pristojne, ugledne odrasle osobe u društvu i Crkvi, ponekad vrlo poštovanih profesija. U 75—80% poznatih slučajeva zlostavljač je osoba koju dijete dobro poznaje, osoba koja je stekla djetetovo povjerenje da bi ga na kraju izigrala, što pojačava traumatičnost doživljaja. Većina zlostavljanja u obitelji počinje postupno: od normalnog dodira ljubavi do seksualnog milovanja, a zlostavljanje se obično dugotrajno nastavlja.

Žene kao počinitelji
 Sve do 1970-tih godina seksualno zlostavljanje djece od strane muškaraca bilo je tabu-tema i većinu žrtava nisu htjeli priznati ni saslušati. Kad su se preživjeli konačno počeli javljati i otvorenije govoriti o zlostavljanju, postalo je jasno da nisu svi zlostavljači bili muškarci niti sve žrtve žene. Christiane Sanderson tvrdi: “Premda je seksualno zlostavljanje djece od strane žena rjeđe nego od strane muškaraca, čini se da zlostavljanje što ga čine žene još uvijek nije dovoljno istaknuto, kao i zlostavljanje muške djece”. [5]

Nema mnogo podataka o ženama koje seksualno zlostavljaju djecu i nisam uspjela naći istraživanje koje bi ispitalo takvo zlostavljanje u kršćanskim obiteljima. Međutim, odlučila sam u ovaj članak uključiti seksualno zlostavljanje što ga čine žene, i to iz dvaju razloga: prvo, zato što je manje prepoznato od zlostavljanja što ga čine muškarci, i drugo, jer je pomisao da žena može zlostavljati protivna uobičajenom mišljenju da je seksualno zlostavljanje rezultat muške snage i agresivnosti.

Iz dostupnog materijala o seksualnom zlostavljanju čini se da su sjećanja mnogo poraznija i emocionalno pogubnija kad je počinitelj žena, a dječak dolazi u posebno stanje zbunjenosti i izolacije kad ga seksualno zlostavlja žena. “Sjećanja na ženske počinitelje, čini se, mnogo jače se odupiru oporavku.” [6]A nalazi pokazuju da i muškarci i žene doživljuju seksualno zlostavljanje od osobe istoga spola više ponižavajućim i odbojnijim od seksualnog zlostavljanja osobe suprotnog spola. Sve sljedeće izjave potječu od onih koji su preživjeli seksualno zlostavljanje od žena:
• Moj je um znao da nije bila moja greška — da je to bila njezina prljavština, njezino smeće, ali je i moje. Odrasla sam s tim kao dijelom svojega tijela, obučena u to, jela sam s time, plakala s time, spavala s time. Čini se da se ne mogu odvojiti od nje. No, osjećam se strašno, strašno sama i zla do srži. Znajući kako me je iskoristila, boli me više od svake tjelesne boli. To je kraj nade da me majka zbilja voljela. (Žena, seksualno zlostavljana od svoje majke.)
• Ime majka nešto znači. Kad ste mali, ona treba biti prva osoba kojoj ćete otići kad ste ozlijeđeni, prva osoba koja će vas zagrliti, pokazati vam ljubav i nježnu brigu. Pa kad vas ona zlostavlja, to izaziva još veći osjećaj očaja nego kad to čini otac. U svojim snovima kastriram i davim oca. Ali ne mogu napasti majku. Raskidana sam između ljubavi i mržnje. (Žena, seksualno zlostavljana i od majke i od oca.)
• Pokušao sam to objasniti svojoj terapeutkinji kad sam imao trideset pet godina. Rekla mi je da fantaziram o majci i da će mi biti potrebno još terapije kako bih to svladao. Trebalo mi je mnogo hrabrosti da joj to ispričam. Kad terapeutkinja nije reagirala, prestao sam s terapijom i proveo sljedećih petnaest godina u paklu. Možda danas mogu naći nekoga tko će me saslušati i povjerovati mi. (Muškarac, seksualno zlostavljan od majke.)
• Čini mi se da ću na terapiji provesti ostatak života. Znam da stručnjaci kažu kako je zlostavljanje od strane žene rijetko. Ne vjerujte u to — mnogo je sličnih meni koji su bili zlostavljani i koji sada druge zlostavljaju. U terapijskoj skupini muškaraca koju posjećujem, 75% počinitelja zlostavljale su žene, a neke su zlostavljali i muškarci i žene. Ponekad razmišljam kako mi je život mogao biti drukčiji da je moja majka ili netko drugi slušao bol malog dječaka umjesto da ga tuku i okrivljuju zato što je bio zlostavljan.” [7] (Muškarac, seksualno zlostavljan od svoje tetke.)

Samo je mali broj muškaraca izvijestio da su seksualni odnosi koje su imali s majkom, kao i s drugim ženskim članovima obitelji, bili u cijelosti korisni i prirodni što se tiče njih osobno. Nekolicina muškaraca čak je izvijestila da se ovakav odnos protegnuo sve do odrasle dobi, a neki su još uvijek imali seksualne odnose sa svojim majkama, tetkama i sestrama. Sljedeće izjave pokazuju drugu stranu kovanice:
Keith: Incest je priča o šutnji. šutnji nedužnog, ranjivog, osjetljivog, nježnog ljudskog bića koje drugome vjeruje. Samo zlostavljač cijeni našu šutnju i izolaciju. “Ako šutiš, ne postojiš”, govore. “A ako progovoriš ja/ mi ćemo se potruditi da nitko ne prepozna tvoje riječi kao ljudske, jer si lud, ružan, glup, prljav, tvrdoglav, zao, sebičan, slab, lažljiv, i nitko te ne može voljeti niti ti vjerovati.” (Seksualno zlostavljan od svoje majke.)
Robert: Moji odnosi prema djevojkama/ženama bili su od samoga početka teški. U trenutku kad počnem osjećati privlačnost ili uzbuđenje u društvu žene, počinje mi bivati zlo. Povraćao sam tijekom svake veze koju sam imao, a koja mi je bila zanimljiva. Moj odnos s roditeljima ostavio je u meni dojam da uspostaviti s nekim odnos znači biti opasno blizu smrti.” (Seksualno zlostavljan od svoje majke.) [8]

“Činjenicu da postoje žene koje seksualno zlostavljaju djecu ne bi trebalo koristiti da bi se umanjila veličina problema muškaraca koji seksualno zlostavljaju djecu. To zapravo znači da bi možda trebalo ponovno ispitati prihvaćene spoznaje o seksualnom zlostavljanju djece.” [9]

 Dugotrajne posljedice seksualnog zlostavljanja djece
Žrtve muškog i ženskog seksualnog zlostavljanja pate na sličan način i to dramatično utječe na njihov život. Neki su
• se okrenuli alkoholu ili zlorabili droge,
• pokušali izvršiti samoubojstvo,
• doživjeli probleme identifikacije spola,
• ustanovili da je teško sačuvati odnose s drugima,
• patili od neriješenog osjećaja krivnje i srdžbe,
• patili od kronične depresije,
• bojali se dotaknuti vlastitu djecu,
• borili se s opraštanjem samome sebi, prihvaćanjem sebe.

Zlostavljanje će gotovo uvijek na razne načine naštetiti djetetu i biti uzrokom duboke i trajne boli koja može djelovati na sve aspekte života: tjelesne, emocionalne i duhovne. Prvo, budući da je došlo do izdaje povjerenja, mnogi jako teško mogu ponovno nekome vjerovati, čak i kad je taj netko Bog.

Drugo, budući da je došlo do prekida djetetovog seksualnog razvoja, ono često ima podvojene osjećaje o seksu. Anna Freud objašnjava: “Zlostavljano dijete nije samo izloženo nesretnom i neprikladnom seksualnom događaju, ono također doživljava seksualnu stimulaciju za koju je, s obzirom na razvoj, potpuno nepripremljeno.” [10] Ovi podvojeni osjećaji, koji mogu činiti čitavu lepezu osjećaja — od odbojnosti do ovisnosti, često izazivaju probleme u seksualnom prilagođavanju u braku. Tijekom spolnog odnosa mogu se pojaviti sjećanja. Kako to jedna žena kaže: “Odjednom, to više nije moj muž, već moj otac.” [11]

I treće, budući da se zlostavljano dijete često ne sjeća ili tek malo sjeća godina prije početka zlostavljanja, ne samo da je izgubilo godine nedužnosti, već i sjećanje na djetinjstvo. “Žrtva seksualnog zlostavljanja je grubo istrgnuta iz djetinje nedužnosti i gurnuta u svijet seksualnosti odraslih — za što žrtva nije spremna niti pripremljena — i, što je još gore, u svijet bešćutne i nakara-dne seksualnosti. To stvara ‘shizofreničnu’ situaciju. Gubitak djetinjstva? Besumnje. Nasuprot općem uvjerenju, gubici ne prestaju završetkom djetinjstva. Posljedice se duboko osjećaju u kasnijem životu.” [12]

Tjelesni problemi koje prati zlostavljanje djeteta mogu ići od problema sa spavanjem i jedenjem, mokrenjem u krevet do ranjavanje vulve i ogrebotina u području genitalija. U doba adolescencije zlostavljanje može dovesti do tinejdžerske trudnoće, kojoj slijedi ili rođenje djeteta ili pobačaj. Oboje je vrlo traumatično.

Najčešća dugotrajna emocionalna posljedica zlostavljanja djeteta jest krivnja. Budući da seksualno nadraživanje izaziva ugodu, zlostavljani se vrlo često osjećaju krivima. “Stvarni užas seksualnog zlostavljanja leži u činjenici da je seksualna aktivnost uzajamni doživljaj i žrtva je zbog njega umrljana krivnjom. A ruku pod ruku s krivnjom idu osjećaj stida, nedostatak samopoštovanja, mržnja, strah i srdžba. Tragedija srdžbe je u tome što se ona vrlo često okreće prema zlostavljanoj osobi, što izaziva depresiju, očaj i samoubilačke misli ili postupke.” [13]

Iz istraživanja provedenog u Nizozemskoj bilo je jasno da zlostavljanje često ima traumatske i dezorganizirajuće posljedice po duhovni život i rast zlostavljanih, osobito kad je počinitelj otac kršćanin ili očinska figura, a zlostavljani je odgojen u kršćanskom domu. “Žalosno je, ali Crkva je kao cjelina pokazala vrlo malo razumijevanja za probleme s kojima se suočavaju žrtve seksualnog zlostavljanja. Kratka molitva, neki biblijski tekst i očekujemo da će duboko ranjeni ljudi nekako ozdraviti. Skloni smo zaboraviti da zajedništvo s Bogom zahtijeva transparentnost, što može biti teško za one koji su preživjeli zlostavljanje. Oni nose maske, skrivaju se iza brižljivo konstruiranih fasada. Spretni su u održavanju zajedništva na određenoj, sigurnoj udaljenosti. Otvoriti se bilo kome, pa i Bogu, može postati uzrokom velike tjeskobe i dubokog nepovjerenja.” [14] Kad crkvena obitelj izrazi razumijevanje, prihvaćanje i ljubav, kad žrtva osjeća da je primljena i voljena kao osoba, ona može započeti obnovu svojeg uništenog samopoštovanja i uz pomoć Svetoga Duha naći novi početak.

Vjerujte djetetu.
Potrebno je mnogo hrabrosti da dijete prekine šutnju. Ako mu ne vjerujemo, djelovanje negiranja je po dijete gotovo jednako poražavajuće kao samo zlostavljanje. Djeca trebaju znati da ćemo poduprijeti njihov napor u odupiranju napasnicima.
• Reagirajte smireno.
• Uvjeravajte dijete da to nije njegova pogreška.
• Kažite: “Drago mi je što si mi se povjerio/la.”
• Utješite ga i ohrabrite.
• Postarajte se da dijete dobije odgovarajuću pomoć i potporu.

Ne dirajte starije dijete.
Budući da je sa seksualnim zlostavljanjem povezano dodirivanje, većina je žrtava jako osjetljiva na dodir. Možda ćete poželjeti zagrliti tinejdžera/ku, utješiti ih i podržati, ali nemojte. Poštujte njihove osjećaje i ne dodirujte starije dijete bez njegovog dopuštenja.

Ne prelazite granice.
“Zlostavljano dijete nije imalo priliku naučiti kako izgraditi razumne zaštitne granice. Budući da nije doživjelo sigurnost, ono ne može zamijetiti opasne ljude i situacije.” [15] Ranjene žrtve su podložne daljnjem zlostavljanju, pa čak mogu same inicirati seksualni kontakt kao jedino sredstvo komuniciranja koje ini je dobro poznato. Pastoru, odnosno savjetniku ostaje da postavi granice i da ih ne prelazi. “Nešto jako vrijedno, upravo u ovoj prostoriji, bit će uništeno ako se prijeđe ova crta.”

“Budući da je, željeli mi to ili ne, seksualnost prevladavajuća u mnogim situacijama, u sprječavanju prekršaja na području spolnosti često je najvažnije prepoznati njezinu prisutnost u sebi ili u drugome prije nego što dođe do djela.”[16]

Odgajajte djecu da prepoznaju zlostavljanje i o njemu izvijeste.
“Važno je ne zastrašiti djecu. Pa ipak, zbog njihove samozaštite, sva djeca trebaju razumjeti što je zlostavljanje — prava opasnost za najmanje trećinu današnje djece.
1. Učite ih o dodiru. Djeca trebaju znati prepoznati kada i kako ih ljudi mogu dotaknuti i kada i kako ona mogu dotaknuti druge.
2. Učite ih da vjeruju svojim osjećajima. Djeca imaju odličan prirodan osjećaj kad nešto nije u redu. Moraju naučiti vjerovati svim svojim osjećajima, bili oni dobri, loši ili zbunjujući.
3. Učite ih da odrasloj osobi kažu ne. Djecu učimo da budu pristojna i slušaju odrasle. Međutim, moraju imati pravo i odrasloj osobi kazati “ne” ako se moraju zaštititi od neke neugodne situacije.
4. Učite ih da u slučaju nelagodne situacije odmah odu. Djeca se trebaju osjećati sigurnom pa ih treba učiti da se, što je brže moguće, uklone svakoj osobi koja u njima izaziva osjećaj nemira ili prijetnje.
5. Učite ih da su oni vlasnici svojega tijela. Kad se radi o igračkama i sličnim stvarima, djeca brzo nauče značenje riječi “moje”. Vrlo rano trebaju naučiti da to isto mogu reći za svoje tijelo i odlučiti kada i od koga žele biti dotaknuti.
6. Učite ih o tome što su neprikladne tajne. Mnoga zlostavljanja ovise o tome da dijete bude nagovoreno, zaprijeti mu se ili bude prisiljeno nikome ne govoriti o zlostavljanju. Djecu treba naučiti da ne smiju držati za sebe tajne koje ih plaše ili ranjavaju.
7. Učite ih o osobama na koje se mogu osloniti. Djeci treba pomoći da znaju više osoba kojima se mogu obratiti ako ih se dotiče na neprikladne načine. Trebamo ih učiti da očekuju djelovanje odrasle osobe da ih zaštiti i da ne prestaju govoriti o tome što se dogodilo dok ne nadu nekoga tko će im povjerovati.” [17]

 Imajte na umu načine na koje se teološke pretpostavke koriste za opravdavanje ili pokrivanje seksualnog zlostavljanja djeteta.
što se može učiniti u programima vezanim uz podučavanje, propovijedanje i obiteljski život da se ispravi pogrešno shvaćanje o muškoj dominaciji koja se očituje u vlasti nad obitelji?
1. “Crkva mora na kreativne načine prići pretpostavci da patrijarhat predstavlja najbolji i jedini način življenja u odnosima. Mora se oduprijeti vjerovanju da je Bog odredio muškarce da vladaju ženama i djecom.
2. Imenujte grijeh zlostavljanja. Dokle god je nasilje nevidljivo i neimenovano, mi ga prešutno odobravamo.” [18] Ne samo što paralizira žrtvu, već naša šutnja dopušta počinitelju da nastavi zlostavljanje i na njega ga potiče.
3. Pastori trebaju jasno staviti do znanja da crkva neće tolelirati zlostavljanje, da se ono što se događa u domu tiče cijele Crkve. Seksualno zlostavljanje je grijeh i ako se medu nama dogodi, onda je ono naša stvar.
4. Potičimo žene da budu emocionalno snažne i svjesne svoje vrijednosti. Kad je uvjerena da je prekrasno Božje dijete, stvorena na božansku sliku, žena neće tako lako biti sklona progledati kroz prste u slučaju nasilja prema sebi i svojoj djeci.
5. Postanimo branitelji svoje djece. Dijete može biti snažno i djelotvorno u svojoj obrani samo onoliko koliko su to odrasli koji stoje pokraj njega.

Provjerite one koji rade s djecom.
Napastovatelj djece nikad više ne smije raditi s djecom, ne smije biti ostavljen sam s njima, čak i nakon što je prošao program rehabilitacije. Dok s jedne strane moramo paziti da ne pogriješimo u osudi ljudi i njihovih namjera, s druge moramo zamijetiti signale koji mogu ukazivati na moguće seksualno zlostavljanje. Zlostavljač često
• stvara situacije kad može biti sam s djetetom;
• manipulira djetetovim osjećajem samopoštovanja;
• stalno se javlja za rad s malom djecom.


Kad god je moguće, zahtijevajte od počinitelja da prihvati punu odgovornost za zlostavljanje.

Mnogi zlostavljani žele čuti kako nisu krivi i da počinitelj preuzima punu odgovornost za zlostavljanje.

Budite pažljivi kad sa žrtvom razgovarate o opraštanju.
 Oprost zauzima vrlo važno mjesto u kršćanskoj Crkvi. Većina žrtava želi oprostiti kako bi zlostavljanje mogli prepustiti prošlosti i gledati u budućnost. Jako je teško to što Crkva od njih često traži da oproste počinitelju koji ne priznaje krivnju i k tome nije zatražio oprost. To jako ranjava mnoge zlostavljane pa osjećaju da se od njih ponovno traži da žrtvuju sve, dok počinitelji prolaze bez kazne. Premda je praštanje čin volje, ono se ne može ostvariti samo zato što ga Crkva traži. Žrtva mora uvidjeti da treba oprostiti zbog sebe, a ne zbog počinitelja.

Opraštanje je proces koji će joj omogućiti da se oslobodi snažne emocionalne boli vezane uz zlostavljanje i nadomjestiti je unutarnjom odlučnošću i mirom. U nekim slučajevima treba i sebi oprostiti za ono što je učinila, a možda je bilo bolno i razorno, ali je bilo sredstvo da iziđe na kraj sa zlostavljanjem. [19]Potrebno je da razumije ovo:
• Oprostiti je stvar odluke.
• Oprostiti ne znači opravdati zlostavljanje.
• Oprostiti ne znači nijekati da je bilo zlostavljanja.
• Oprostiti ne podrazumijeva izbjegavanje posljedica.
• Oprost je promjena gledišta. “Oprostiti znači nekoga osloboditi. Kad opraštamo, svoj slučaj prenosimo višemu sudu. Prepoznajemo zlo koje nam je učinjeno, ali tu osobu prepuštamo višemu sudu. Oslobađamo se želje za kažnjavanjem.”
• Oprostiti znači da se oslobađamo “svoje ogorčenosti”, da smo voljni podnijeti bol koju nam je prouzročio grijeh drugoga.
• Oproštenje nije potpuno dok se ne dogodi nešto natprirodno, dok u nam ne zaživi djelo oslobađanja koje može biti izazvano samo svetim božanskim djelovanjem.” [20]

Ne zaboravimo da su i počinitelji žrtve
Čak i ako ih Crkva ne razumije ili ne odobrava njihovo ponašanje, oni su još uvijek vrijedni u Božjim očima i u očima crkvene obitelji, i svakako dostojni njezine ljubavi i podrške. “Kad se pojave tvrdnje o seksualnom zlostavljanju djeteta, postupajmo po zlatnom pravilu prema svima na koje se slučaj odnosi: prema zlostavljačima, žrtvama i njihovim obiteljima. Moramo se čuvati osobnog suda i konačnu presudu prepustiti pravnom sustavu i Bogu. Nema sumnje da je Njegova milost dostatna.” [21]


Zaključak

Budući da smo ukratko razmotrili što je seksualno zlostavljanje djeteta i ukazali na neke od dubokih tjelesnih, emocionalnih i duhovnih ožiljaka koje ono ostavlja na umu i tijelu osobe koja ga je preživjela i prihvatili činjenicu kako se događa da dječaci i djevojčice koji odrastaju u kršćanskim obiteljima budu seksualno zlostavljani, u mojim mislima se javljaju dva pitanja: hoće li takvi ožiljci ikada nestati? Može li se obnoviti slika nebeskog Oca punog ljubavi u umu osobe kojoj su tijelo, duša i um silovani i ušutkani u Božje ime? Neka ova ohrabrujuća izjava jedne žrtve bude odgovor:

Kathy: “Za mene je bilo važno raščistiti pojam Boga muškoga roda. Mislim da bi bila velika pogreška kad bi netko tko je to proživio zamišljao Boga kao žensko zato što više ne bi morao svoj problem rješavati s osobom suprotnog spola. Kad kao dijete doživite da vas seksualno zlostavljaju (muškarac), izgubite svako poštovanje prema muškarcima. Ne vjerujete im. Zato je za vaše ozdravljenje važno uspostaviti odnos povjerenja prema tome Bogu, štovati Ga, pokoriti Mu se. Da budem potpuno iskrena, s obzirom na fazu u kojoj sam ovog trenutka u procesu ozdravljanja, mogu reći da mi čak nije ni žao što se to dogodilo, jer sam na čudesan način vidjela Božju milost. I Bog je mene mnogo čemu naučio. Koliko god to čudno zvučalo ne znam bih li promijenila prošlost ako bi mi to bilo moguće. Naučila sam da je Njegova milost veća od onoga što mi se dogodilo. I u tome je sva razlika.” [22]

Bibliji nisu nepoznate ljudske patnje niti ona daje odgovor na svako “zašto”. Job je svojim mnogim pitanjima bombardirao Nebo a da nije dobio odgovor, čak ni objašnjenje, no u cijelom svojem ispitivanju nije sagriješio. I to nasuprot svojim prijateljima. svojom nevjerom, samopravednim gledištima i primjedbama da je Job svakako na neki način morao biti kriv za situaciju u kojoj se nalazio, pogrešno su prikazali Božju ljubav i karakter i u tome sagriješili. Sagriješili su svojim ponašanjem i riječima, i Bog ih je ukorio.

Kršćanska crkva je možda isto tako griješila svih ovih godina svojim gledištem i riječima u odnosu na muke mnogih koji su preživjeli seksualno zlostavljanje. Naša služba danas je ista kao i Kristova: liječiti, oslobađati i obnoviti. [23] Ovu službu možemo ostvariti prema svojoj braći i sestrama koji su doživjeli seksualno zlostavljanje, ali i prema svakom djetetu koje je možda danas u takvoj situaciji ako im budemo vjerovali, djelovali i podupirali ih. Jedino prekidom šutnje i suočavanjem sa stvarnošću, obrazovanjem novog naraštaja djece i poticanjem muškaraca i žena da budu emocionalno jaki i da poštuju sebe, bit ćemo u stanju spriječiti seksualno zlostavljanje.

Birthe Kendel
_______________________
Literatura:

    • [1] Hancock, Maxine and Mains, Karen Burton. Child Sexual Abuse, str. 6. Highland Books, Gildford, Surrey, 1993.

    • [2] Isto, str. 9.

    • [3] Zaphiris, Methods and Skills, str. 3.

    • [4] Heggen, Carolyn Holderread. Sexual Abuse in Christian Homes and Churches, str. 11. Herald Press, Scottdale, Pa 15683,1993.

    • [5] Sanderson, Christiane. Counselling Adult Survivors of Child Sexual Abuse. London, Jessica Kingsley.

    • [6] Lew, Mike. Victims No Longer. A Guuie for Men Recovering From Sexual Child Abuse, str. 58.59. Mandarin paperback, 1993.

    • [7] Isto.

    • [8] Isto, str. 29.63.

    • [9] Elliot, Michele. Female Sexual Abuse of Children, str. 6. Longman Group, Ltd., 1993.

    • [10] Freud, Anna. A Pshychoanalyst’s View o/Sexual Abuse by Parents, str. 33.34. New York, Pergamon Press, 1981.

    • [11] Hancock, Maxine and Mains, Karen Burton. Child Sexual Abuse, str. 35. Highland Books, Gildford, Surrey, 1993.

    • [12] Lew, Mike. Victims No Longer. A GuideforMen Recovering From Sexual Child Abuse, str. 73.74. Mandarin paperback, 1993.

    • [13] Hancock, Maxine and Mains, Karen Burton. Child Sexual Abuse, str. 20.22.24. Highland Books, 1993.

    • [14] Isto, str. 42.43.44.

    • [15] Lew, Mike. Victims No Longer. A Guidefor Men Recovering From Sexual Child Abuse, str. 73.

    • [16] Rutter, Petr. Sex in the Forbiden Zone, str. 9.47. Ballantine Books, 1989.

    • [17] Craig, Bryan. Every Child Is Special. Record, 15. kolovoza 1992

    • [18] Adams, C.J. Naming, Denial and Sexual Violence, str. 4. Rukopis predan za objavljivanje.

    • [19] Heggen, Carolyn Holderread. Sexual Abuse in Christian Homes and Churches, str. 130. Herald Press, 1993.

    • [20] Hancock, Maxine and Mains, Karen Burton. Child Sexual Abuse, str. 64.65.66. Highland Books, 1993.

    • [21] Morris, Marianne. Sins of the Father, str. 222. Pacific Press Publishing Association, 1993.

    • [22] Hancock, Maxine and Mains, Karen Burton. Child Sexual Abuse, str. 86.89.90. Highland Books, 1993.

  • [23] Izaija 61,1-3.10.
Podijeli