Kultura i drustvo

Sekularizam kao bumerang “pobožnosti”

Sekularizam ili svjetovnost zvuči kao moderni fenomen. Današnje majke žalit će se na svoju djecu i reći: Kad sam ja bila mlada, takvo što je bilo nedopustivo. Izgleda kao da je jaz između današnjih roditelja i njihove djece veći nego što je bio ikada prije. Ne samo na području religije i moralnosti, nego i na području tehnologije i obrazovanja možemo vidjeti jaz koji razdvaja mlade od starijih. Moderna tehnologija omogućila nam je napredak kakav je još prije dvadesetak godina bio nepojmljiv prosječnom čovjeku. Današnji tinejdžeri barataju tehnološki naprednim uređajima kao da su rođeni s njima, dok ih njihovi roditelji promatraju s nevjericom i pitaju se koliko bi im fakulteta trebalo da svladaju novu igračku svojeg djeteta.

U današnjem se svijetu cijeni ono što je novo. Ako ne posjeduješ najnoviji tehnološki proizvod, onda nisi u trendu i brzo ćeš ispasti iz igre. Mediji nas svakodnevno obasipaju porukama o novitetima koje moramo posjedovati i time određuju našu potrošačku košaricu. Novo je in, a staro out. Primijenom ovog slogana na područje religije i moralnosti dolazimo do katastrofalnih posljedica. Kao da svi osjećamo eroziju moralnih standarda i opće udaljavanje društva od isprobanih religijskih vrijednosti. Međutim, je li sekularizam stvarno moderni fenomen, nepoznat u stoljećima prije nas? Gdje bismo mogli pronaći korijene sekularizma?

Teza koju želim iznijeti jest da je vjerski totalitarizam osnovni uzrok sekularizma. Dakle, sekularizam se javlja kao reakcija na vjerski totalitarizam. Tamo gdje vlada vjerski totalitarizam (izrazita “pobožnost”), sekularizam dolazi kao bumerang učinak – odašilje se religiozno jednoumlje, a natrag stiže svjetovnost. Ako pogledamo povijest europskog kontinenta, vidjet ćemo kako je Crkva u srednjem vijeku bila nositelj vjerskog totalitarizma. Ona je određivala moderne trendove onoga vremena. Ako je nešto trebalo postati prihvatljivo u tadašnjem društvu, onda to nije bilo moguće bez Crkve i njezina blagoslova. Tako je Galileo Galilei bio jedan od onih koji je nove spoznaje htio prenijeti generaciji svojeg vremena, ali ne dobivši blagoslov Crkve, završio je doživotno u zatvoru. On je još i dobro prošao u usporedbi s onima koji su životom platili svoj istraživački duh i borbu za slobodu izražavanja.

Ovakav pritisak većinske crkve doveo je do pobune intelektualne elite onog vremena. Narodu je bilo dosta stoljetnog totalitarnog vladanja Crkve. Tako je vjerski totalitarizam izazvao reakciju koja je išla u dva smjera:
1) u smjeru protestantske reformacije i
2) humanizma, renesanse i prosvjetiteljstva.

Prvi je smjer i dalje u središtu imao Boga i vjeru, a cilj mu je bio usmjeravanje k izvornim biblijskim načelima. Protestantska reformacija počinje s Lutherom koji je, vidjevši prodaju oproštajnica grijeha za novac, sastavio 95 teza protiv takvih crkvenih običaja i prikucao ih na vrata wittemberške katedrale. Paralelno s njim, u švicarskoj su svaki na svoj način radili Kalvin i Zwingli. Boreći se protiv totalitarizma tadašnje većinske crkve, reformatori su bili skloni stvaranju vlastite verzije vjerskog totalitarizma. Kalvin je odobravao utapanje anabaptista s kojima teološki nije bio suglasan, dok je Luther protjerao svojeg profesora teologije zbog pitanja vjere. To dovodi do zaključka da vjerski totalitarizam nije vezan za određenu vjeru, nego je riječ o fenomenu koji se može pojaviti unutar svake crkvene organizacije. Stoga je prijeko potrebno da se svi preispitujemo ne njegujemo li u bilo kojem obliku vjerski totalitarizam u vlastitim redovima i time pospješujemo sekularizam. Ovo vrijedi i za manje društvene cjeline kao što je obitelj, gdje roditelji svojim strogim i brutalnim odgojnim metodama mogu otjerati svoju djecu od Boga i duhovnosti, odnosno do kraja života zgaditi im i pomisao na vjeru.

Drugi smjer reakcije protiv totalitarizma tadašnje većinske crkve imao je svjetovni značaj, a u njegovu je središtu bila antička književnost i čovjek. Humanizam, renesansa i prosvjetiteljstvo imaju za cilj osloboditi čovjeka od okova crkve i religije. Istraživanja koja su vršena u svjetlu ovih pokreta dovela
su do tehnološkog razvoja u kojem danas uživamo. Ovaj drugi smjer, kao reakcija protiv crkve i svega vjerskog, osnova je modernog sekularizma.

Kako se mi danas trebamo postaviti prema sekularnom naslijeđu kojim smo okruženi? Događa li se sekularizam i u našim redovima? Da li ga svojim djelovanjem potičemo i pospješujemo?

Valja zapaziti da sekularizam nije samo oko nas, nego je i dio nas. Od njega ne možemo pobjeći jer se njegove vrijednosti nalaze i u nama samima. I mi volimo imati najnoviji model mobitela jer je onaj stari manje atraktivan i nije zadnja riječ tehnologije. I mi prihvaćamo i podupiremo odvojenost Crkve od države jer u povijesti vidimo nepravde i krvoprolića kada god su Crkva i država pokušale ujedinjenim snagama preuzeti kontrolu u svoje ruke. Povijest vjerskog totalitarizma tjera nas na prihvaćanje nekih vrijednosti modernog sekularizma. Dakle, sekularizam ima i dobre strane jer nas čini osjetljivima za nepravde koje se mogu činiti u ime Crkve.

Međutim, ne smijemo dopustiti trendu novo je in, staro je out da zavlada našim životom i da preuzme kontrolu na području vjere i morala. Dogodi li se to, tada dolazi do zapostavljanja biblijskog nauka i moralnih vrijednosti. Crkva treba promicati stare biblijske vrijednosti koje su stoljećima jačale um i ulijevale nadu. Isprobani biblijski nauk još i danas ima snagu da ohrabri slomljene i oplemeni društvo.

S druge strane, promatrajući povijest vjerskog totalitarizma, moramo se zapitati pridonosimo li ponekada i mi svojim crkvenim djelovanjem njegovom širenju? Udaljava li i naša verzija duhovnosti i vođenja crkve ljude od Evanđelja? Kako nas doživljavaju svjetovni ljudi u našem okruženju? Vidjeli smo da vjerski totalitarizam nije vezan samo uz jednu crkvu, nego se on može pojaviti u bilo kojoj crkvenoj organizaciji. Protestantska reformacija kao reakcija na vjerski totalitarizam nije bila zaštićena od totalitarizma u vlastitim redovima. Vjerski totalitarizam može se pojaviti u svakoj vjerskoj zajednici kada borba za vlast, autoritet i dominaciju zasjeni Evanđelje.

Kao što su današnji roditelji udaljeni od svoje djece i često ih ne razumiju, isto tako i Crkva može biti udaljena od društva i ne razumjeti njegove potrebe. Između Crkve i društva nalazi se jaz. Ako taj jaz ikada treba biti premošten, onda Crkva mora učiniti prvi korak. Crkva mora krenuti u svijet i biti sol svijetu. Glavna i osnovna uloga Crkve u društvu jest služiti njegovim potrebama. Samo crkva koja služi može imati vjerodostojnost. Samo crkva koja služi može ukloniti prepreke koje je odvajaju od svjetovnog društva. Samo crkva koja služi može nadvladati predrasude svjetovnog uma koji u Crkvi vidi prvenstveno želju za materijalnim dobitkom, dominacijom i vlašću.

Ako Crkva želi biti vjerodostojna, ona se mora ponizno spustiti na koljena i služiti društvu u kojem se nalazi. Kada u očima svjetovnog čovjeka bude izjednačena sa službom, tada se više nećemo morati bojati utjecaja sekularizma. Crkva koja služi ima dovoljno vjerodostojnosti i snage da nadjača naslijeđe vjerskog totalitarizma. Na nama je da vratimo Crkvu k idealu službe kao što je Isus služio i da time Evanđelje ponovno počne dosezati ljude u potrebi. Crkva je tu da služi, a ne da vlada.

Igor Lorencin

(Znaci vremena 2/2005)

Podijeli