“Evo, ja ću poslati na vas ono što je Otac moj obećao. A vi ostanite u gradu dok se ne obučete u silu odozgo!” (Luka 24,49)
Krist se svojom vidljivom nazočnošću trebao povući od učenika, ali su zato oni trebali dobiti novi izvor snage. Trebali su dobiti Svetoga Duha u punini, da ih potvrdi za posao koji ih je očekivao. (Djela apostolska, str. 20)
Poslušni Kristovoj zapovijedi, čekali su u Jeruzalemu na Očevo obećanje — izlijevanje Duha. Nisu čekali besposleni. Izvještaj kaže da su “sve vrijeme bili u hramu hvaleći Boga” (Luka 24,53). Također su se sastajali da svoje molbe iznesu Ocu u Isusovo ime. … Sve više su pružali ruku vjere uz snažni dokaz: “Isus Krist koji je umro — još bolje: koji je uskrsnuo — koji je s desne strane Bogu i koji posreduje za nas.” (Rimljanima 8,34) …
Učenici su se s najvećom ozbiljnošću molili za sposobnost da se približe ljudima i da u svakidašnjim susretima izgovaraju riječi koje će grešnike dovesti Kristu. Ostavivši po strani sva neslaganja, sve želje za prvim mjestom, zbližili su se u kršćanskom zajedništvu. Prilazili su sve bliže Bogu. …
Ovi dani pripreme bili su dani dubokog ispitivanja srca. Učenici su osjećali duhovnu potrebu pa su molili Gospodina za posvećenje koje bi ih osposobilo za djelo spašavanja duša. Nisu tražili blagoslov samo za sebe. Osjećali su teret spašavanja duša. Shvatili su da se Evanđelje treba objaviti svijetu i zazivali su silu koju je Krist obećao.
U doba patrijarhâ utjecaj Svetog Duha često se očitovao na neki osobit način, ali nikad u punini. Sada su učenici, poslušni Spasiteljevim riječima, iznosili molbe za ovaj dar, a Krist je na Nebu za njih posredovao. Tražio je dar Duha da bi ga mogao izliti na svoj narod. (Isto, str. 23,24)