„Da se zajedno s vama ohrabrim zajedničkom vjerom, vašom i mojom.“ (Rimljanima 1,12)
To je poniznost!
Poslušajte ovog velikog apostola! Poslušajte čovjeka kojeg je Bog izravno pozvao na putu u Damask! Poslušajte čovjeka kojeg je Bog uvelike koristio! Poslušajte jednog od najutjecajnijih glasova u povijesti ljudskog roda!
Pavao nikada nije mislio da je toliko duhovno izrastao da ga ljudi iz crkvenih klupa ne mogu podučiti. Nadao se da će učiti od njih, ali i podučavati ih. Rimljani su ga mogli blagosloviti dok je on blagoslivljao njih. Za Pavla služba je bila dvosmjerna ulica.
Razmišljajući o ovom retku reformator John Calvin je napisao: “Vidite kakav je stupanj skromnosti pokazao u svom pobožnom srcu – toliki da je tražio priznanje i od neiskusnih početnika: nije lažno govorio jer nema nikoga lišenog darova u Kristovoj crkvi koji ne može nešto pridonijeti našoj koristi, ali naša nas zavist i ponos sprečava da rabimo darove jedni drugih. Takav je naš ponos, takav je otrov koji stvara isprazan ugled prezirući i zanemarujući druge, pa neki misle da sami posjeduju obilje svega što im je dosadno.”
Duhovni ponos je najgora bolest. Nije slučajno Isus počeo blaženstva riječima: “Blago siromasima u duhu, jer je njihovo kraljevstvo nebesko.” (Matej 5,5). Znao je da samo ponizni mogu čuti Njegov glas.
Petar, koji je povremeno imao teškoća s ravnotežom između ponosa i poniznosti, savjetovao je da crkvene vođe ne trebaju “vladati okrutno dodijeljenim dijelovima Crkve, nego uvijek nastojte biti uzorom … i kad se pojavi vrhovni pastir. primit ćete ne uveli vijenac – slavu.” (1. Petrova 5,3.4)
Mi crkvu ne trebamo promatrati kao skup članova koji su više ili manje vrijedni, već kao zajednicu koja se međusobno obogaćuje i u kojoj je svaka osoba i sluga i učitelj.
Čini se da je ovo bio Pavlov ideal. On nije samo darivao blagoslove, već je bio otvoren za primanje blagoslova od onih kojima je služio.
George R. Knight