U trenutku kad su mislili da su izgubljeni, zračak svjetlosti otkrio je tajanstvenu priliku koja im se približavala po vodi. Međutim, oni ne shvaćaju da je to Isus. Onoga koji im je došao u pomoć, smatrali su neprijateljem. …
Misleći da je to priviđenje predznak njihova uništenja, povikali su u strahu. Isus je išao kao da će ih mimoići; ali prepoznali su Ga i povikali preklinjući za Njegovu pomoć. Njihov se voljeni Učitelj okrenuo, Njegov glas utišao je njihov strah: ‘Odvažni budite! Ja sam, ne bojte se!’
Čim su shvatili ovu čudesnu činjenicu, Petar je bio gotovo izvan sebe od radosti. Kao da je jedva mogao povjerovati, povikao je: ‘Gospodine, ako si ti, naredi mi da dođem k tebi po vodi!’ ‘Dođi!’ reče mu.
Gledajući u Isusa, Petar je sigurno hodao; ali kada se u samozadovoljstvu okrenuo prema svojim sudrugovima u lađi, njegove su se oči odvojile od Spasitelja. Vjetar je bio žestok. Valovi su se visoko podizali i prolazili upravo između njega i Učitelja; i on se uplašio. Za trenutak Krist je bio sakriven od njegova pogleda i njegova je vjera klonula. Počeo je tonuti. Međutim, dok su siloviti valovi prijetili smrću, Petar je podignuo svoje oči s bijesnih valova i upravljajući ih na Isusa, uzviknuo: ‘Spasavaj, Gospodine!’ Isus je odmah dohvatio ispruženu ruku rekavši: ‘Malovjerni, zašto si posumnjao?’…
Kako smo često, kad naiđu nevolje na nas, i mi slični Petru! Gledamo valove, umjesto da svoje oči netremice držimo upravljene na Spasitelja. Naši koraci počinju klizati i nabujale vode prelaze preko naših duša. Isus nije pozvao Petra da dođe k Njemu da bi poginuo; On nas ne poziva da Ga slijedimo da bi nas zatim napustio.
Ellen G. White
(tekst je preuzet iz knjige Isusov život, str. 305,306)