“Srce je prijevarno više od svega, i podlo je ono; tko da ga pronikne?” (Jeremija 17,9 — Varaždinska Biblija)
Lažna svetost, sumnjivo posvećenje još uvijek vrši svoje djelo obmane. Ono pod različitim oblicima pokazuje isti duh kao u Lutherove dane, odvraćajući umove ljudi od Svetoga pisma i navodeći ih da slijede svoje vlastite osjećaje i dojmove namjesto da budu poslušni Božjem zakonu. Ovo je jedno od najuspješnijih Sotoninih sredstava za blaćenje čistoće i istine. (Veliki sukob, str. 151)
Onaj tko gleda na Kristovo samoodricanje i Njegovu poniznost srca bit će prinuđen reći, kao što je rekao Daniel kad je ugledao Onoga koji je bio sličan sinovima čovječjim: “Ostadoh sâm gledajući to veliko viđenje; onemoćah, lice mi problijedje, iznakazi se, snaga me ostavi.” (Daniel 10,8) Samopouzdanje i samoisticanje kojima se hvalimo, prikazuju nam se tada u svoj svojoj ružnoći, kao znakovi robovanja Sotoni. Čovjek se po naravi uvijek nastoji istaknuti i uvijek je spreman boriti se za prvenstvo. Ali onaj tko uči od Isusa odrekao se sebe, oholosti i želje za prvenstvom. U njegovoj duši vlada mir, a njegovom osobnošću upravlja Duh Sveti. Tada više ne težimo za najvišim mjestom. Ne gajimo slavoljubivu težnju da nametljivošću obratimo pozornost na sebe, već osjećamo da je naše najviše mjesto kraj Spasiteljevih nogu. Tada gledamo u Isusa očekujući da nas Njegova ruka povede i osluškujemo Njegov glas da nas uputi. … Samoljublje uništava naš mir. Dok naša sebična narav živi u nama, spremni smo je stalno braniti od poniženja i uvreda; ali kad smo mrtvi i kad je naš život skriven s Kristom u Bogu, nećemo primati k srcu zanemarivanje i podcjenjivanje. Bit ćemo gluhi za ogovaranje i slijepi za porugu i uvredu. (Misli s Gore blaženstava, str. 20,21)