Stajati čvrsto za Boga u vrijeme krize

19. 06. 2016.

“Bog naš, kome služimo, može nas izbaviti iz užarene peći i od ruke tvoje, kralju; on će nas i izbaviti. No ako toga i ne učini … mi nećemo služiti tvojemu bogu niti ćemo se pokloniti kipu što si ga podigao.” (Daniel 3,17.18)
Nabukodonozorov čudesni san doveo je do značajne promjene u njegovom razmišljanju i shvaćanjima, i neko vrijeme on se nalazio pod utjecajem straha Božjega. Ali njegovo srce još uvijek nije bilo očišćeno od oholosti, svjetovnih ambicija i želje za samouzvišenjem. Pošto je prvi utisak izblijedio, on je ponovno razmišljao samo o svojoj veličini i proučavao na koji bi se način taj san mogao preokrenuti tako da posluži njemu na čast. Riječi “ti si glava od zlata” (Daniel 2,38), ostavile su vrlo dubok dojam na Nabukodonozorov um. Odlučio je napraviti kip koji će nadmašiti original. Tom kipu vrijednost neće opadati od glave prema stopalima, kao onome koji mu je pokazan, već će sav biti načinjen od najdragocjenijeg metala. Na taj bi način čitav kip prikazivao veličinu Babilona. Kralj je odlučio veličanstvenošću tog kipa izbrisati iz svojega uma i iz uma onih koji su čuli za san i njegovo tumačenje proročanstvo koje se odnosilo na kraljevstva koja će uslijediti nakon njega. Od blaga stečenog u ratu Nabukodonozor “načini zlatan kip” (Daniel 3,1). … A zatim je izdao proglas pozivajući sve podanike kraljevstva da se okupe na posvećenje tog kipa i da se na zvuk glazbala poklone u obožavanju. … Zakazani dan je došao i kada je glazba zasvirala, golemo mnoštvo ljudi “baciše se na tlo … klanjajući se zlatnome kipu” (Daniel 3,7). Međutim, trojica hebrejskih mladića, Šadrak, Mešak i Abed Nego (ne spominje se Daniel), nisu htjeli osramotiti Boga nebeskoga odajući štovanje tom idolu. Njihov postupak bio je prijavljen kralju. Razgnjevljen, pozvao ih je k sebi i pokušao ih prijetnjama privoljeti da se pridruže mnoštvu u obožavanju kipa. Učtivo, ali odlučno oni su izjavili da njihova odanost pripada Bogu nebeskome i da vjeruju da On ima moć da ih izbavi u času kušnje. Kraljevom gnjevu nije bilo granica. Naredio je da se peć zagrije sedam puta jače nego što je bilo potrebno i hebrejski izgnanici su bez odgađanja bačeni u nju. Plamen je bio tako žestok da su ljudi koji su bacili Hebreje u peć izgorjeli. (Manuscript 110, 1904.)