“Da, milošću ste spašeni — po vjeri. To ne dolazi od vas; to je dar Božji.” (Efežanima 2,8)
Što je milost? Kao prva pomisao, to mora biti nešto jako apstraktno. Milost koja donosi spasenje je mnogima od nas uglavnom teorija u koju treba vjerovati. Ali milost je također nešto za iskusiti.
Instruktorica udruge za rad u zatvorima Chuk Colson’s Prison Fellowship pomogla mi je da shvatim koliko svjetlosti mogu na pojam milosti baciti — krumpiri. Znao sam dosta davno prije toga da Bog voli ovaj svijet, da bez Njegove milosti ne bih postojao niti bih opstao, i da je Isus središte svega. Ali nisam bio nazočan niti u jednom razredu s mojom braćom i sestrama gdje bi se govorilo o tome kako iznijeti tu istinu onima koji su zatvoreni iza zatvorskih zidina. A onda sam naučio o Božjoj ljubavi kroz “lekciju o krumpirima” udruge Chuk Colson’s Prison Fellowship,koja radi u zatvorima.
Naša instruktorica je postavila nekoliko krumpira na stol i rekla da svatko od nas uzme po jedan. Nakon nekog vremena zatražila je da svatko od nas vrati svoj krumpir na stol. Nešto kasnije je, na moje zaprepaštenje, pozvala svakog od nas da sa stola uzme “svoj” krumpir.
Moje kolege u skupini znale su svaki svoj gomolj. Možda su to bile njihove pronicave oči. Ili njihova veća uvjerenost. Možda je to bio njihov najkrumpir kojeg su zavoljeli. Ljubav je bila glavna točka na koju je ciljala naša instruktorica — ljubav puna brižnosti, potreba da se služi onima koji su za društvo “nepostojeći”; ta Božja ljubav koja više zapaža razlike nego što bismo mi to ikada mogli; ta ljubav koja dosljedno dopušta tebi da je prepoznaš, i svakoga od svoje polubraće; ta ljubav majčinog srca koja nas uči prepoznati razliku u plaču njezine bebe, njezina brbljanja, nered u kući, vrisak i jauk; ljubav oca koji brižno broji svu svoju djecu i koji zna kad jedno nedostaje, zna kamo je sklono otići, potucati se i neće mirovati sve dok ne bude spašeno iz pustinje. (Luka 15,3-7)
Kako se milost pojavljuje?
Moj sat “vježbanja s krumpirima” bio je pouka pomoću koje sam trebao razumjeti kako nas Bog voli svakog pojedinačno i sve zajedno na način koji je jedinstven za svakoga u njegovim okolnostima. Govoreći: “Baš se tim očitovala milost Božja u svoj spasiteljskoj snazi za sve ljude.” (Titu 2,11) To znači najmanje dvije posve usporedne stvari: da nas milost spašava sve, bez obzira na razlike koje mi naglašavamo među sobom — bez obzira na značaj naše ideje ili poniznosti, bez obzira jesmo li veliki ili sićušni. Bog je čuvar milosti i spasenja, On voli ovaj svijet (Ivan 3,16), sve i odjednom.
To također znači da Bog voli svakog od nas posebno, unatoč tome što mi pravimo jake međusobne razlike. On voli svakog od nas i daje milost svakom od nas, unatoč jedinstvenoj različitosti svakog ljudskog bića, bilo da je naše ponašanje smišljeno, ili stečeno zbog nemoći; ili jednostavno i jasno što je zgrabio tu istinu i jer je on ili ona grešnik za koje je Bog pripremio milost. Ako bi on ili ona bio ili bila jedini grešnik, “Krist bi umro za tu jednu dušu”.1 Zbog njezine jedinstvenosti, i zbog cijelog čovječanstva, Božja milost je za nas čudo. Nije čudo u tome što čekamo da se milost dogodi. Čudo je već to što se dogodila prije nego što smo mogli zavapiti Bogu, ili za njom. Bog je već “zasvijetlio” cijelom čovječanstvu viješću koja se otkriva u grčkom izrazu epifaino. Bog je zasvijetlio sjajnom svjetlošću u tihoj bezazlenoj noći, dok su pastiri čuvali svoja stada i “iznenada” se oni “vrlo uplašiše” (Luka 2,9) nazočnošću jednog vjesnika slave: taj jedan vjesnik zbog Božje neiscrpne samilosne želje nije došao da nas uništi (Tužaljke 3,22) nego jednostavno da nas zbrine obiljem svoje milosti.
Milost se nikada ne daje škrto, nego se izlijeva u “preizobilju” (Rimljanima 5,20). I tako je bilo kad su se pastiri prilagodili na svjetlost milosti “mnoštva vojske nebeske” (Luka 2,13) koja se pojavila u njihovoj tami, preplavljujući nebo pjesmom i velikim sjajem koji je pokazao i poručio koliko milost zadivljujuće obiluje.
Bog je zasjao u nepromjenjivoj i stalnoj skromnosti trenutne promisli koja služi svemu stvorenom čekajući od Njega kruh (Psalam 145,15). Bog sja na zle i dobre, šalje svoju kišu pravednima i nepravednima (Matej 5,45). Tako čak i luđak može koristiti Njegove darove života i uma, kruha, kiše i sunčeve svjetlosti — čak i ako objavi da Izvor njegovog života ne postoji (Psalam 14,1).
Opet se pojavljuje obilje milosti. Jer, tko može reći da će ljudi, sa svojim zamislima o predanosti (1. Samuelova 16,7), i njihovom vjerom u pribranosti i dostojanstvu, moći izdržati sjajno pojavljivanje tog jednog anđeoskog vjesnika pred poniznim pastirima one noći na betlehemskim pašnjacima.
Evanđelje tog vjesnika Betlehemu, te noći koja se više neće trebati ponoviti, i glas providnosti kroz sve noći i dane paloga čovječanstva, njegovo disanje i postojanje, jesu čisto i jednostavno pojava milosti. Milost za sve, i milost za svakog pojedinca, primijenjena jasno i nedvosmisleno kao jedinstvenost irskih krumpira.
Bolje voditi brigu
Sada sam shvatio da znati bolje svoj “krumpir” znači dužnost da se brinem za njega. Brinuti se još više za svoj krumpir znači da će me to naučiti da pazim na njega. To znači da ću brojati ona oka na njemu, oka odakle izbijaju klice; znat ću njegove “doline” i “brežuljke”, njegov oblik i veličinu, način kako se osjeća u mojoj ruci, način kako on izgleda na stolu, način na koji on izgleda drukčije od ostalih krumpira koje sam ikada znao. Umjesto da to bude neki nepoznati krumpir X, od dvadeset njih u torbi, moj krumpir će za mene imati svoju prepoznatljivost. Što podrazumijeva kako i zašto se moj Otac brine o meni i tebi.
Kako se On brine? On se brine iscrpno.
On zna sve o vrapcu koji je jednom pao mrtav iz zraka baš pokraj moje noge. Ali On želi da ja znam kako vrijedim daleko više od ptice (Matej 6,26); On se brine u skladu s neobičnim pojedinostima mojega osobnog postojanja (redci 25-32).
I zašto se On brine na tako poseban način? Zato što je vođenje brige o nama pokazivanje Njegovog karaktera ljubavi (1. Ivanova 4,8). I, On je tako ljubio svijet (Ivan 3,16), da su ljudska bića svih boja objekti Njegove ljubavi (Djela 17,28), tako Njegova ljubav vrši obnovu svega stvorenoga — faune i flore (Rimljanima 8,19-23) — On i pored toga voli svakoga od nas koji nastanjujemo ovaj svijet neovisno o našim vezama s bilo kojim od njegovih stanovnika (Izaija 49,15).
Na spomenutom tečaju “o krumpirima” naučio sam o nedostatnosti moje ljubavi. U konačnici, da sam više volio svoj krumpir, ne bih imao više ili manje poteškoća prepoznati ga među ostalim krumpirima. Moj Otac nema poteškoća prepoznavati svoju djecu. Njegova posebnost nije dokaz Njegove sudačke naravi. Postoji jamstvo da će Njegova milost savršeno odraditi moj slučaj. Njegova ljubav prema meni unosi Njega u i dolje u svaku nijansiranu komplikaciju moje “krajnje nizine”. On me može izbaviti baš sad, jer zna moje ograničenje. On zna broj mojih vlasi. On zna posebne probleme koji ustrajavaju i muče me u tri sata ujutro. On zna strategije za ispravno služenje mojem jedinstvenom stanju mira (šalom) koji je drukčiji od tvojeg.
Milost i Noa
Prepoznajemo li Božji spasonosni utjecaj na čuvanje našeg spasenja i snage od svih naših slabosti ili moći, rada ili lijenosti, kaprica ili proračunatosti, što izgleda, s vremena na vrijeme, vlada i upravlja nama? Prema onome što piše Ellen G. White, mi sudjelujemo “u svim tim igrama i protuigrama ljudskih interesa, sila i strasti”2 koje nikada ne spavaju i u kojima se budimo svaki put kad radimo… Što će pisati na naljepnici našeg djelovanja: “Bog”, ili “spasenje”, ili “milost”? Odgovor je istodobno moguć: jedno i drugo, neizvjestan i nepogrešiv.
Milost, Božja spasonosna milost, može izgledati nejasno jer “Gospodin Isus provjerava ljudska srca kroz pokazivanje svojeg milosrđa i izobilne milosti”.3 Ta provjeravanja mogu izgledati zbunjujuće; dok mi posvećujuća milost pomaže da duhovno rastem i potiče me da idem naprijed, iako Sotona sa svojim palim anđelima optužuje Boga i izaziva milost, ukazujući na moje mane koje se još mogu vidjeti (Otkrivenje 12,10; Zaharija 3,1-5). Oni možda ne znaju uvijek, ali taj Bog čija milost donosi spasenje zna uvijek kako Njegova milost djeluje. On ne očajava zbunjujućim miješanjem grijeha i opravdanja. On zna da ću na kraju biti “savršen i neporočan: bez ikakva nedostatka” (Jakov 1,4).
U međuvremenu, udio milosti u spasenju ostaje kao dokaz i kao nevjerojatno veličanje dobrote. Spomenimo neke osobe: sumnjičavi Gedeon, Jifta koji žrtvuje svoje dijete, razvratni Samson (Hebrejima 11,34); očit i neshvatljiv slučaj Abrahama koji stalno laže (Postanak 12,10-20; 20,1.2) i još je pritom nazvan otac vjernih (Hebrejima 11,8-12; Rimljanima 4,11); nejasno i nedosljedno ponašanje Noe, prve osobe kojoj Pismo izražava pohvalu.
Milost svakako mora izgledati nejasno za objektivnu analizu, jer je Noa njezina najranija slika (Postanak 6,8.9). Nijedan se nije obratio iz onog vijeka i od propovijedanja, nijedan se nije pridružio i ušao u arku spasenja koju je izgradio po Božjim uputama; nitko osim njegove najuže obitelji i životinja. Potom, kroz godine nakon što je prošao potop, sjećamo ga se uglavnom po pijanstvu i sramoti koju mu je ono donijelo (Postanak 9,20-25). I još bismo trebali vjerovati da ima dobrote u toj osobi koja se ističe u svojem naraštaju, i da ga opravdano slavimo kao “neporočnog u svom vremenu” (Postanak 6,9). Na čemu se to temelji? Baš me zanima. Ako je iskrenost još neučinkovita i neumjerena, onda na tom tlu može biti blagoslovljen i Noa, i dopustite mi da i ja stanem na tu stranu s njim. I ako ti, dragi čitatelju, znaš dovoljno o svojoj nedostojnosti, onda stani na tu stranu s Noom i sa mnom.
Poslanica Hebrejima zna tlo na kojem stoji Noa: to je “pravednost koja pripada vjeri” (Hebrejima 11,7). To ovisi o dobroti koja je ovisna o vjeri, a ne o našim naporima i djelima. To je vjerovanje riječi vjesnika slave koji je onda najavio potop kao djelovanje protiv zla. Jer, razumljivo, zlo je neprihvatljivo, neprimjereno i suprotno neodložnoj stvarnosti svemira. Vjesniku slave bismo trebali izraziti dobrodošlicu, jer sada donosi “Radosnu vijest o velikom veselju za sav narod: Danas vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj — Krist, Gospodin” (Luka 2,10.11).
Svakako — divna vijest, vijest za sve, vijest o spasonosnoj milosti koja se pojavljuje.
Milost za sve
Spasonosna milost se pojavila i važi za sve, tako stvarna kao disanje u nosnicama i elektricitet u našem živčanom sustavu.
Božja spasonosna milost koja se pojavila u nevinoj zaručnici, krhkoj trudnoći, skromnoj štalici, smrtnoj muževnosti od trideset tri i pol godine, u nagoj žrtvi na golgotskom križu, u neospornom čudu uskrsnuća i jasnom obećanju u Ivanu 14,1-3 Božji je poklon cijelom čovječanstvu.
No, milost će djelovati samo zato što smo dopustili da Bog zna i razumije naše potrebe i našu prazninu; a našu prazninu može popuniti samo On. Ako budemo skromni, ponizni i voljni da primimo vječni dar, to će za sve nas biti vječno dobro.
Lael Caesar, pomoćni urednik časopisa Adventist World
1 Ellen G. White, Isusove usporedbe, 128.
2 Odgoj, 156.
3 Testimonies to Ministers and Gospel Workers, 18.