Poznajemo li današnju kulturu mladih Kršćanske adventističke crkve? Razumijemo li da snaga tehnologije i društvenih medija oblikuje mišljenje mladih — mladića i djevojaka u našim crkvama? Jesmo li svjesni određenih zamisli i pritisaka koji im nameću što znači biti adventist sedmoga dana u 21. stoljeću?
Pretpostavljam da je odgovor: “Ne baš.”
U više od trideset emisija uživo i putem web stranice Let’s Talk (Porazgovarajmo), slušam našu mladež kako postavlja pitanje: “Čujete li nas stvarno? Slušate li nas?”
Evo nekoliko važnih lekcija koje sam naučio od naših mladih, a dobro je da se svi podsjetimo na njih.
1. Vrijednost otvorenosti
Mladi ljudi posjeduju strast i glad za pronalaženjem onoga što ih zanima. Oni čeznu za svježinom, žele vidjeti jasno sve sa čim se susreću i žele razvijati osjećaj osobnog posjedovanja svoje vjere.
Kako će mladi reagirati ako njihovi sugovornici dolaze k njima zatvorena uma, tražeći da ih na nešto prisile (na određeno mišljenje), umjesto da se uključe u razgovor? Mladi će se povući, i smislena komunikacija postaje nemoguća.
2. Ljudska bića su važnija od znanja
Ljubaznost je važnija od pobjede u raspravi o ispravnom i pogrešnom. Možemo biti sposobni obraniti mnoga stajališta, izjave i mišljenja. Možemo biti vješti u tumačenju Božje riječi. Ali sve je zapravo besmisleno ako te mladiće i djevojke ne vodimo u budućnost s Bogom.
U konačnici, jedino što je važno jest spasenje pojedinačnih grešnika koje Bog duboko ljubi. Upamtite: ljudi, a ne ideje, nastanjivat će obnovljenu Zemlju.
3. Vrlo je važno nastaviti razgovor
Može biti izvanredno teško održavati komunikaciju s onima koji su odijeljeni od nas starosnom dobi, iskustvima ili očekivanjima.
Dakle, kako održavamo razgovor živim? Mladi ljudi su me naučili da bismo po svaku cijenu trebali izbjeći mnogobrojne dokazane “ubojice razgovora”.
Komunikacija propada kad ne uspijemo postići obostrano povjerenje. Moramo biti voljni prihvatiti jedni druge s povjerenjem. Ovo je temeljno, ali ipak često tako teško! To ne znači da ćemo odustati od naših osobnih mišljenja, ali to znači priznavanje prava drugim ljudima na zadržavanje mišljenja s njihove točke gledišta.
4. Zadrži svoje “superiorno znanje” za sebe
Kao mladi profesor na koledžu iskusio sam da su neki od mojih studenata izvukli iz mene ono najbolje, a neki ono najgore. Jedan student je svakako bio iz one druge skupine kad mi je jednom rekao: “Možda me moje slabo znanje otkriva kao neznalicu, ali vaše veliko znanje otkriva vas kao oholog i napuhanog.”
Stariji među nama nikada ne smiju koristiti svoje “nadmoćno” znanje kao pobjedničku kartu u ruci, koju možemo baciti na stol kada god zaželimo i time prekinuti raspravu. Tišina koja uslijedi neće biti šutnja koja znači njihovo slaganje; to će biti reakcija uma koji se zatvara i zauzima tvrd stav — i komunikacija se naglo prekida.
5. Nemoj biti previše strog
Nikad neću zaboraviti iznimnu djevojku koju sam sreo tijekom mojega rada kao predsjednik Newbold Collegea u Engleskoj. S njom smo imali pune ruke posla, i više od toga. Susreo sam je nekoliko desetljeća kasnije. Sada se, kao stručnjakinja u svojem poslu, posvećena Gospodinu i velika potpora crkvi, mogla osvrnuti na svoju mladenačku prošlost i biti zahvalna što to poglavlje nije završilo loše.
Zahvalila mi je što sam omogućio buntovnom djetetu u njoj da živi i pronađe sebe. Ponekad su djeca doista djeca i čine gluposti. I često nauče više iz svojih pogrešaka i spoticanja nego od svega što im mi možemo reći.
6. Vježbaj dar sjećanja
U Newbold Collegeu je 1970-ih godina postojalo poljoprivredno imanje povezano s fakultetom. Jednog jutra kad sam ušao u dvoranu za održavanje bogoslužja, ugledao sam kravu zavezanu za propovjedaonicu. Drugom zgodom ušao sam u dvoranu i vidio automobil mini moris parkiran na podiju. Pretpostavljam da ni ta životinja, a niti automobil, nisu bili prineseni kao “dar, žrtva Gospodinu”.
Mladi su me često podsjetili da je život sastavljen od raznih vrsta trenutaka i da sve ne mora biti ozbiljno. Da, ponekad su mladi neodgovorni, ili još gore od toga. Ali svi trebamo vježbati pamtiti naše uspomene — svatko od nas je bio mlad, a ipak smo nekako čudesno odrasli i morali dalje. Tako je i s današnjim adventističkim mladićima i djevojkama.
7. Moj “pristup” Božjem umu nije nužno bolji od njihovog
Kroz godine sam službovao na mnogim različitim administrativnim poslovima i mogu potvrditi činjenicu da položaj u crkvi ne znači ujedno i obdarenost poznavanjem Božjeg uma. Jesmo li uhvatili sebe, kao starije i “pametnije”, da ponekad djelujemo kao da smo zaradili unutarnji pristup u božansko? Ili da sada imamo pravo na tumačenje Njegove volje drugima?
Jedna od najvažnijih pouka koju sam naučio jest da ja nemam spremniji i pouzdaniji pristup Božjem umu nego itko drugi.
Naš pravi kamen temeljac je uvijek Božja objektivna Riječ — glavna točka koju svi mogu vidjeti i koja će nam uvijek davati najjasniju i najsigurniju objavu Božje nakane za Njegovu zajednicu i za svakoga od nas osobno.
Jedna pouka iznad svega
Kad pogledam unatrag, osupne me bogatstvo, ljepota i ravnoteža svega čemu su me kroz godine naučili mladi adventisti.
Kroz naše razgovore neprestano sam upoznavao svojega glavnog Učitelja, koji nikada nije bio umoran od poučavanja i ponavljanja. On me je poučio velikoj vrijednosti svake osobe za koju je On umro. Zato Ga volim više nego što mogu opisati i volim ljude iz Adventističke crkve koji su me podsjetili shvatiti da je to najvažnija pouka od svih.
Dr. Jan Paulsen, rodom Norvežanin, služio je u Božjem djelu kao pastor, profesor, predsjednik Newbold Collegea u Engleskoj, te kao predsjednik Generalne konferencije Crkve adventista sedmog dana od 1999. do 2010. godine. Napisao je mnoštvo članaka i knjiga. Nakon pedeset godina aktivne službe, danas sa suprugom Kari uživa u zasluženoj mirovini.