Gdje se nalazi Sveti Duh u odnosu na neobraćeni život? Ovo je pitanje o kojem smo vjerojatno svi više puta razmišljali. Ali pogledajmo sve iz jednog drugog kuta. Primjerice, ako vaš bračni drug, ili netko iz vaše obitelji, nije predao svoj život Isusu i ako luta po opasnom minskom polju grijeha, možda se pitate: “Što Bog čini da bi odgovorio na moje molitve za tu osobu, osobu za koju se tako gorljivo molim i koju neizmjerno volim?”
Prema Isusovim riječima, postoji velika razlika između nečijeg dodira sa Svetim Duhom i čovjeka u kojemu boravi Sveti Duh. O tome apostol Pavao piše jasno kao dan: “A vi niste u tijelu, već u Duhu, ako zbilja Duh Božji prebiva u vama. A tko nema Kristova Duha, nije Kristov.” (Rimljanima 8,9) Očito, ili je Sveti Duh prisutan u nečijem životu, ili ta osoba — prema Pavlu — nije kršćanin. Pa ipak, Sveti Duh nikada nije u potpunosti odsutan od bilo koga. Zbog toga se danas želim osvrnuti na nekoliko različitih životnih iskustava koja svjedoče o tome, na slavu Bogu.
Kad sam prije nekoliko godina kupovao polovni automobil, prodavač me je dosta dugo uvjeravao kako mi je potreban automobil s klima uređajem i ABS-om. To su bili dodaci na automobilu kojima me nastojao zadiviti. Prodavač me nije pitao želim li u svojem budućem automobilu kvalitetan motor. A ispravan i dobar motor nije mogući dodatak, već najpreča potreba. Ako je Sveti Duh važan u kršćanskom životu jednako kao što je dobar motor važan automobilu, kako jedan nevjernik uopće dolazi do trenutka kad se Sveti Duh nastanjuje u njegovom životu? Kako nevjernici bez “pogonskog motora”, to jest bez nebeske sile odozgo, dolaze do trenutka kad prihvaćaju Isusa kao svojeg Spasitelja?
To su pitanja koja su me često zaokupljala. Ništa ne može bolje pomoći u odgovaranju na ova pitanja od razumijevanja vječnog rada Svetog Duha dok On upornom milošću okružuje svaki neobraćeni život.
Kao dijete nikada nisam išao u subotnju ili u nedjeljnu školu. Ipak, roditelji su me poslali na katolički vjeronauk u našu župnu crkvu. Bio sam nemirno dijete. Obično sam sjedio otraga i stalno izazivao probleme. Svećenik se žalio, a roditelji su me zbog toga korili, sve dok im jednom nisam rekao da mi je na vjeronauku dosadno i da tamo ne doživljavam ništa zanimljivo. Majka se ljutila i silom me nastojala natjerati da nastavim pohađati vjeronauk, ali moj otac je rekao: “Pusti ga, ženo, koga batinom u crkvu tjeraju, taj se Bogu ne moli.”
Nakon što sam napustio vjeronauk, nešto je ipak ostalo. Ostale su “priče” o Davidu i Golijatu, o Samsonu, a naučio sam i pjesme “Krist na žalu” i “Hosana”. Kasnije sam u životu često u samoći znao pjevušiti te pjesme. Izgleda da se Bog pobrinuo da ipak ostane nekog traga. Na kraju sam ipak, u kasnim godinama svoje mladosti, ni sam ne znam točno kako, otvorio svoje srce Isusu i zamolio Ga da uđe u moj život. Nisam znao kako je došlo do toga, jer nisam shvaćao način Njegovog djelovanja.
Je li Sveti Duh imao bilo kakvog posla sa mnom prije nego što sam se obratio? Naravno da jest!
Apostol Pavao je pisao svojem učeniku i suradniku: “Baš se tim očitova milost Božja u svojoj spasiteljskoj snazi za sve ljude, da nas odgaja da se odrečemo bezbožnosti i svjetskih požuda te živimo umjereno, pravedno i pobožno u ovom svijetu.” (Titu 2,11.12) Čini se da Pavao ovdje ističe kako Božja milost djeluje i pomaže svima da shvate da postoji bolji način življenja, da ne postoji samo oprost grijeha, već i sila za pobjedu nad grijehom. Naravno, Pavao dalje govori da su plodovi boljeg života ishod djelovanja sile Svetoga Duha.
Ovo je vjerojatno previše za neobraćenu osobu da bi sve shvatila, ali jednostavno rečeno, to je objašnjenje trenutka spoznaje vlastitog stanja, pokajanja, Božjeg oprosta i novog početka u borbi nad dotadašnjim ispraznim navikama starog života. Sve, naravno, uz pomoć Božje milosti. To je milost koja prethodi obraćenju.
Danas shvaćam što se dogodilo. Sveti Duh mi je cijeli život upućivao tihe pozive kojih nisam bio svjestan, sve dok me nije, otkrivši mi se, čvrsto uzeo za ruku i poveo na put poput Učitelja i Branitelja od grijeha. U Novom zavjetu milost se odnosi na silu Svetog Duha. Biblija kaže da, kad je Sveti Duh sišao na učenike, “velika je milost bila nad svima njima” (Djela 4,33). Često se milost određuje kao nezasluženi dar od Boga.
O milosti se govori više od sedam stotina puta i u spisima Duha proroštva, i to ne samo kao o blagonaklonom Božjem stavu prema čovjeku, već izravno kao o sili koja radi u ljudskom životu. John Wesley je u svojoj čuvenoj propovijedi naglasio svoje snažno uvjerenje da su milost i Sveti Duh sinonimi.
Danas se s ovakvim razumijevanjem milosti mogu lakše osvrnuti na svoj duhovni put. Moram spomenuti i svoju majku, koja je dugo tražila crkvu utemeljenu na Bibliji, ali paradoksalno je to da je takva crkva stalno bila pred njom, jer je moj ujak bio adventist. Ali ona to nije uviđala, jer poruke Božjeg Duha nisu dopirale do njezinog srca. Kad bi ujak ponekad pokušavao svjedočiti otvarajući Bibliju pred mojom majkom, ona bi ustala i prije nego što bi otišla, ljutito bi rekla: “Što vi, subotari, mislite da ste pametniji od svih drugih?” Božja milost se često pojavljivala i preda mnom, ali sam i ja ostajao neobraćen. Nevjerojatno je koliko može biti okorjela tvrdoća ljudskog srca.
Mnogo je vremena trebalo da moje ropstvo tjelesnom grijehu slomi moj um i moje srce osjećajem krivnje i besmisla života. Bog je ipak stvorio okolinu u kojoj je Sveti Duh mogao progovoriti negdje u nekom dubokom i skrivenom kutku moje savjesti. U životu jedne neobraćene osobe Sveti Duh radi tako da stvori priliku da ona poželi jedan bolji život. Čak i kad se okorjelo srce uporno odupire, Bog ne odustaje. Kad se rad Svetoga Duha udruži s molitvama iskrenih kršćana, dobri izgledi se mnogostruko uvećavaju i događaju se prava čuda kojih često nismo niti svjesni. Kroz ujedinjenu molitvu i odlučno svjedočenje sila može doprijeti i do najokorjelijeg i sumnjičavog srca i pokrenuti čudo novog života.
Ono što je danas avionska nesreća, u devetnaestom stoljeću je bio brodolom. Prije nego što je nastalo doba sigurnih i brzih putovanja, ljudi su polazili na put do dalekih obala ne znajući hoće stići na cilj. U mnogim himnama iz devetnaestog stoljeća koriste se jednostavne pomorske riječi: mornar, sidro, oluja, jedra. Neizvjesnost putovanja po nemirnim morima oslikavala je sve opasnosti u životu uopće. Jedna heroina iz tog nesigurnog razdoblja brodoloma u devetnaestom stoljeću bila je kršćanka Grace Darling, kći svjetioničara na otoku Longstonu, jednom od Farnskih otoka, na sjeveroistočnoj obali Engleske. Ujutro, 7. rujna 1838. godine, Grace je gledala kroz dalekozor svjetionika i ugledala devetoro preživjelih iz strašnog brodoloma kako se drže za jednu stijenu ili hrid u pobješnjelom moru. Budući da nije uspjela pronaći dragovoljce među mještanima, one koji bi bili spremni isploviti u čamcu za spašavanje, Grace je pošla na dva takva opasna puta, prvo sa svojim ocem, a zatim s dva čovjeka koja je spasila.
Oluja je stravično bjesnila i prijetila da razbije čamac na komadiće, ali Grace Darling je uspjela dovesti svih devetoro preživjelih na sigurno tlo. U svoj toj drami spašavanja, ona nije prestajala glasno moliti Boga. Spremnost da položi život kako bi spasila nepoznate pomorce rezultat je snage Svetog Duha koji je prebivao u svakom kutku njezinog bića.
“Jer se pokaza blagodat Božja koja spasava sve ljude” (Titu 2,11), jer Sveti Duh stalno korača pored svakog neobraćenog života, sve dok se u njemu ne nastani. Ako ste prihvatili Isusa kao svojeg Spasitelja, odvojite nekoliko pomnjivih i duhovnih sati da ponovno pogledate korake koji su doveli do vašeg obraćenja. Zasigurno ćete moći nabrojiti mnoge dokaze milosti Duha koji vas je doveo k Bogu. Takve dokaze i takva iskustva potrebno je često uzdizati Bogu na slavu, da se nikada ne zaborave.
Nedavno sam slušao svojeg dobrog školskog prijatelja kako govori o čudesnoj Božjoj milosti koja ga je dovela do vjere u Isusa. Još ne odlazi redovito u crkvu, ali s obzirom na to da potječe iz ateističke obitelji — sin mjesnog šefa komunističke partije — njegovo redovito čitanje Biblije, istinski osobni odnos s Bogom i molitva na koljenima više puta na dan veliko su postignuće. U srednjoj školi bio je poznat po svojoj zadivljujućoj sposobnosti da priča izmišljene prljave priče. Bio je loš učenik i jedva je prolazio školske godine, a jednu je čak i pao. Pušio je kutiju cigareta na dan, udisao je ljepilo i bio je vrlo svadljiva osoba. Mnogo puta je zbog svojeg ponašanja bio izbačen sa sata.
“Čitav svoj život,” rekao je, “sjećao sam se jednog prizora iz djetinjstva: svoje pokojne bake kako plače dok čita prekrasan i potresan izvještaj o Isusovom suđenju pred Poncijem Pilatom i Velikim vijećem.”
Ta uspomena na baku koja plače dok čita Evanđelje neprestano je odzvanjala u njegovim ušima i stalno ga je pratila kroz njegovu mladost, koju je proveo u opijanju i drogiranju, sve dok nije potražio pomoć od Isusa koji ga je čudesno promijenio.
Ja se često sjetim kako sam se slatko nasmijao kad mi je ubrzo nakon mojeg krštenja prišao jedan stariji brat i predložio mi da upišem studij teologije. Nije mi bilo ni na kraj pameti da postanem propovjednik Radosne vijesti.
Ali Duh milosti omogućio je da molitve nekoliko dobrih ljudi budu uslišane, jer doista sam nisam mogao vjerovati da ću nakon mnogih godina fizičkog rada i grešnog života u svijetu uspjeti svladati zahtjevno gradivo i završiti studij teologije. Taj je korak bio samo nekakav pokus koji sam učinio kako bih udovoljio majci. Ali drugi su vjerovali umjesto mene! Snaga njihove vjerne posredničke molitve donijela je silu Svetoga Duha koji se umiješao u moj pokušaj i dao mi sposobnost da postanem vrlo dobar student. To ne može tek tako nekakva sila. To može samo božanska Osoba koja osposobljava, poučava, upozorava, vodi i iscjeljuje.
Kao što je to bilo s mnogim biblijskim junacima, Božji Duh se spušta na ljude koji Ga traže u poniznosti, i kreću sasvim drugim putom od onoga kojim su išli. Neki ljudi smatraju da moraju biti stavljeni na kušnju, da moraju dokazati Gospodinu kako su se promijenili, prije nego što mogu tražiti Njegov blagoslov. Ali oni mogu tražiti Božji blagoslov uvijek i sada. Isusu je drago da dođemo k Njemu upravo takvi kakvi smo — grešni, bespomoćni, ovisni. Možemo Mu prići sa svim svojim slabostima, svojim ludostima i manama, i pokajnički pasti pred Njegove noge. Njemu je na slavu da nas podigne u naručje svoje ljubavi, da zavije naše rane i očisti nas od svake nečistoće.
Sveti Duh radi tako da doziva ljudske umove i ljudska srca, a to može samo božanska Osoba koja se izravno obraća nekome. Molio sam se s nekim ljudima koji su osjetili takav poziv na promjenu. Gledao sam njihova lica prije krštenja i slušao sam njihove riječi kad su se odlučivali u potpunosti predati Kristu. Mogu vam reći da su to najljepša iskustva u mojem životu.
Duh Istine dolazi kao Netko tko nas vodi prema spoznaji vlastitih grijeha i žalosti zbog onoga što je Isus podnio zbog nas. Ono što nitko od nas ne bi smio izostaviti nijednog jutra kad ustane iz kreveta i zahvali Bogu za život, jest da iskažemo Isusu suosjećanje zbog onoga što se dogodilo na križu i kažemo Mu da Ga svakoga dana prihvaćamo u svoj život kao Gospodina i Kralja. Slavimo Ga zbog toga što nas je spasio i što smo sada, na jedan poseban način, dio Njegove obitelji!
Apostol Pavao kaže: “Jer smo milošću spašeni po vjeri. To nije od nas, dar je Božji.” (Efežanima 2,8) Postoje ljudi koji se po kulturološkoj osnovi nazivaju kršćanima, ali zapravo nikada nisu poduzeli taj osobni, svjesni korak prihvaćanja Isusa kao svojega Spasitelja. To je kao da pripadate nekom biciklističkom klubu, znate sve o biciklima, ali nikada niste vozili bicikl kroz predivnu prirodu prepunu mirisa proljetnog cvijeća, uz povjetarac koji nježno struji preko vašeg tijela. Slično je i s razumijevanjem kršćanstva.
Čak ni pripadnost crkvi ni za jedan trenutak ne može pokazati što stvarno znači doživjeti Isusovu ljubav u jednom obraćenom životu. Kad pogledam u prošlost, imam osjećaj da je sve što sam u životu trebao činiti — zadobiti veliku ljubav Kristove milosti i jednostavno ne odupirati se Svetom Duhu, koji me je u jednom trenutku uzeo za ruku i poveo na put.
Otpočeli smo pitanjem: “Gdje se nalazi Sveti Duh u odnosu na neobraćeni život?” Odgovor je jasan: divna milost je Osoba Sveti Duh. On čini sve što je moguće da u ljubavi privuče svakog člana naše obitelji, svaku neobraćenu dušu k Isusu, nudeći mir u srcu. Možemo noću mirno spavati znajući da, dok se mi odmaramo, Sveti Duh ni jednog trenutka ne prestaje sa svojim neumornim pokušajima da dovede svakog čovjeka u Božje kraljevstvo. Ni u jednom trenutku nas ne prestaje ukoravati i ukazivati na naše nedostatke. On nam jedini može otkriti tko smo, što smo, odakle dolazimo i kamo idemo.
Neka nam dobri Bog svima pomogne da budemo pojedinci koji će u svojoj okolini pokazati koliko je Bog dobar i koliku promjenu može učiniti Njegov Duh u svakom muškarcu i svakoj ženi. Neka nas dobri Bog sve blagoslovi u našem svjedočenju i naviještanju!
Daniel Purda