“A ti, zašto sudiš brata svoga? Ta, svi ćemo stajati pred Božjim sudom.” (Rimljanima 14,10)
Približavamo se kraju vremena. Sve više će biti kušnji koje dolaze izvana, ali ne dopustimo da dolaze iz same crkve. Neka se oni koji tvrde da su Božji narod odreknu sebe zbog istine i zbog Krista. “Jer nam se svima treba pojaviti pred sudom Kristovim.” (2. Korinćanima 5,10) Svatko tko istinski ljubi Boga imat će Kristov duh i žarku ljubav prema svojoj braći. Ukoliko je vjernik prisnije povezan s Bogom, a njegova ljubav usredotočena na Krista, manje će ga uznemiravati grubosti i poteškoće koje susreće u svakodnevnom životu. Oni koji teže uzrasti do punog rasta muškaraca i žena u Isusu Kristu, postat će sve sličniji Njemu po karakteru, uzdižući se iznad sklonosti ka gunđanju i nezadovoljstvu. Oni će prezirati iznalaženje tuđih pogrešaka.
Crkva u ovo vrijeme treba imati vjeru koja je jednom dana svetima, vjeru koja će ih osposobiti da hrabro kažu: “Bog mi pomaže” (Psalam 54,6), “Sve mogu u onome koji mi daje snagu.” (Filipljanima 4,13) Gospodin nas poziva da ustanemo i krenemo naprijed. U svim vremenima kad je crkva napustila svoje grijehe i prihvatila i živjela istinu, dobivala je Božje odobravanje. U vjeri i poniznoj poslušnosti nalazi se snaga kojoj svijet ne može odoljeti. Namjera Božje Promisli u odnosu na Njegov narod je napredak — neprestano napredovanje na putu svetosti u usavršavanju kršćanskog karaktera, uzdizanje sve više i više u jasnoj svjetlosti, u znanju i Božjoj ljubavi do samog svršetka vremena. O, zašto još uvijek učimo samo osnovna načela nauka o Kristu?
Gospodin ima obilje blagoslova za svoju Crkvu ako njeni vjernici usrdno teže probuđenju iz opasne mlakosti. Formalna vjera, beživotne riječi, karakter lišen moralne snage — na to ukazuje ozbiljna poruka koju vjerni Svjedok upućuje crkvama, upozoravajući ih protiv oholosti, svjetovnosti, formalizma i samodovoljnosti. Ali poniznima, stradalnicima, vjernima i strpljivima, koji su svjesni svojih slabosti i nedostataka, upućene su riječi ohrabrenja: “Evo stojim na vratima i kucam. Ako tko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu i večerati s njim, i on sa mnom.” (Otkrivenje 3,19.20)
Naš Gospodin odlaže svoj dolazak zbog toga što “vas strpljivo podnosi jer neće da se itko izgubi, nego da svi pristupe obraćenju” (2. Petorva 3,9). Tek kad sa svim iskupljenima budemo stajali na staklenom moru, sa zlatnim harfama i vijencima slave, i pred nama beskrajnost vječnosti, tada ćemo uvidjeti kako je kratko bilo ovo vrijeme čekanja i kušnje. “Blago slugama koje gospodar, kada dođe, nađe gdje bdiju!” (Luka 12,37) (Testimonies for the Church, sv. 5, str. 483—485)