Brak i obitelj

Taj Mahal i prava ljubav

Nad indijskom ravnicom Agra uzdiže se svojom kupolom građevina boje slonovače, savršenih oblika i mjera. Bliješteći na suncu kraj obale rijeke Jumna, stoji jedna od najpoznatijih građevina na svijetu — Taj Mahal. Mnogi odlaze tamo diviti se njezinoj arhitektonskoj ljepoti, ali je malo onih koji znaju dirljivu pripovijest vezanu uz ovu građevinu. Ovo veličanstveno djelo govori o neobičnoj vezi između mogulskog vladara Šah Jahana i njegove omiljene supruge Mumtaz Mahal. U vrijeme kad su kraljevski brakovi skoro uvijek bili politički savezi, ovo dvoje sjedinilo je živote zato što su se voljeli.

Jahan se zaljubio u ženu koja počiva u Taju pored Kraljevske tržnice. Zaprosio ju je i dobio pozitivan odgovor, ali je morao čekati još pet dugih godina, dok astrolozi na dvoru nisu zaključili da su se zvijezde povoljno svrstale za kraljevsko vjenčanje. Za to vrijeme Jahan i Mumtaz se nikad nisu susreli niti vidjeli, ali je njihova ljubav ostala nepokolebljiva. Poslije vjenčanja oni se više nisu razdvajali. Kraljevi pjesnici pjevali su kako je ljepota Mumtaz čak nagnala Mjesec da se sakrije od stida. Ali više od ljepote, Jahan je kod svoje supruge cijenio nešto drugo. Ona se pokazala tako mudrom da mu je uskoro postala najpovjerljivijim političkim savjetnikom. Bila je velikodušna i puna sućuti; svakog dana načinila bi popise udovica i siročadi, nastojeći zadovoljiti njihove potrebe.

Mumtaz je svom suprugu rodila mnogo djece i, usprkos složenim problemima što prate vladanje jednim kraljevstvom, Šah Jahan je idilično živio sa svojom suprugom. Kad je Šah morao poći na vojni pohod protiv pobunjenih snaga na jugu Indije, njegova je supruga zahtijevala da ga prati, iako je bila u drugom stanju.

Upravo je na tom pohodu došlo do tragedije. Mumtaz nije preživjela porod svog četrnaestog djeteta. Šah Jahan je bio izvan sebe. Zatvorio se u svoje odaje i odbijao hranu. Ležao je na kraljevskom odru jecajući osam dana, a kad se pojavio pred ljudima, činilo se kao da je ostario nekoliko godina.

Nestalo je ljubavi njegovog života. Smrt mu je otela ljubav koja mu se činila vječnom. Ali ovaj je čovjek našao načina da je ovjekovječi. Odlučio je izgraditi spomenik svojoj supruzi: mauzolej — toliko lijep koliko je bila lijepa njihova ljubav.

I tako je sagrađen Taj Mahal, prekrasni spomenik u kojem je pohranjeno tijelo njegove žene. Više nije bilo savršenog para, ali se Šah Jahan ovom prekrasnom građevinom pobrinuo da ne ostane zaboravljen kroz vjekove.

Sagradio je spomenik vječnoj ljubavi. Kad stoje pred ovom građevinom, ljudi zapravo promatraju ideal besmrtne ljubavi, ideal predanja koje nadmašuje i samu smrt. Mnogi su dirnuti izrazom ljubavi ovog čovjeka prema supruzi.

Taj Mahal je divan spomenik. Ali uvjeren sam da svatko od nas može sagraditi jednako tako lijep, živi spomenik — u svome braku. U svijetu otupjelih osjećaja, svatko od nas može podići rječiti spomenik besmrtnoj ljubavi.

Da bismo to učinili, mislim da ovaj ideal moramo raščlaniti u njegove sastavne dijelove. Pogledajmo malo pobliže vječnu ljubav. Od čega je ona sastavljena? Uvjeren sam da Pavlovo pismo Korinćanima daje najbolji odgovor. Trinaesto poglavlje Prve poslanice Korinćanima najljepše je biblijsko poglavlje o ljubavi, na svoj način jednako tako velikoj i divnoj poput Taj Mahal.

Nakon što je ustvrdio da bez Božje ljubavi ne možemo ništa postići, Pavao počinje nabrajati njezine značajke. On nam kaže kako se ta ljubav ponaša. Evo četvrtog i petog retka: “Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva; ljubav ne zavidi, ne hvasta se, ne oholi se. Nije nepristojna, ne traži svoje, ne razdražuje se, zaboravlja i prašta zlo.”

U ova dva retka istaknute su dvije potpuno suprotne vrste karakternih crta. Strpljiva ljubav stavljena je nasuprot oholosti, hvalisavosti, samoživosti i gnjevu. Prva izražava ljubav i izgrađuje je, dok je druga skupina razara.

Božja vrsta ljubavi velika je suprotnost sebičnosti. Život usredotočen na sebe nastoji oholim i hvalisavim ponašanjem uvijek zaštititi samo sebe. Ovaj stav mogli bismo nazvati ja protiv njih. One koji ga zastupaju lako je izazvati i razljutiti. Ljubav je Božje oružje protiv najosnovnijeg čovjekovog problema: sebičnosti. Onaj tko prima i daje Božju vrstu ljubavi, osjeća se toliko sigurnim da može izaći iz skučenog prostora sebičnosti. On može biti osjetljiv na potrebe drugih ljudi, jednako kao i na svoje.

Ovakva ljubav temelj je trajnom braku. Ona nigdje nije toliko važna kao u zajednici dvoje ljudi. Brak zahtijeva da nadrastemo same sebe. Isprva to nije teško, s obzirom da nas žar zaljubljenosti nagoni da s čežnjom gledamo u oči dragog bića. Ali kako prolaze godine, pojavljuje se stara sklonost ka usmjerenosti na sebe. Pokloniti svome bračnom drugu svoje vrijeme, pažnju, brigu, sebe — to nije uvijek prirodna reakcija.

Jedino je Božja ljubav dovoljno jaka da nas potiče na ustrajnost davanja cijelog života. Samo Njegova ljubav može davati strpljivu ljubaznost u trenucima kad život postane neugodan. Tad nam je najpotrebnija. Lako je voljeti kad cvatu ruže, kad je bračni drug nasmiješen ili je upravo donio plaću. Ali kad cvijeće uvene, kad bračni drug gnjavi i kad se gomilaju računi, ljudska ljubav obično nestaje. Strpljivost, obzir i ljubaznost u teškim vremenima — to je Božja vrsta ljubavi.

Cheryl se tog jutra nalazila na putu do radnog mjesta. Bila je prometna gužva i tijekom vožnje se previše približila kolima ispred sebe. Kad je vozač ispred nje zakočio, nije se uspjela zaustaviti na vrijeme i udarila je u njegov zadnji branik. Zaustavili su se.

Izašla je, uvidjela štetu i briznula u plač. Znala je da je kriva, a automobil je bio potpuno nov, kupljen prije dva dana. Kako da svom mužu pogleda u oči?

Drugi je vozač pokazao razumijevanje, ali je objasnio da trebaju međusobno zabilježiti registarske brojeve vozila i vozačkih dozvola. Cheryl je posegnula u ladicu kraj upravljača da uzme isprave. Izvadila ih je i na njima našla pričvršćen listić. Snažnim muškim rukopisom, koji je odmah prepoznala, pisalo je: “U slučaju nezgode, sjeti se, srce, da ja volim tebe, a ne auto!”

To je ljubaznost što stiže u pravom trenutku! To je vrsta ljubavi koja traje cijelog života.

Onaj tko je usmjeren na sebe, okomljuje se na probleme, dok ih strpljiva osoba pokušava riješiti. Sebičan čovjek na svaku prijetnju odgovara u ljutnji, dok strpljiv čovjek ljubaznošću nadvlađuje gnjev.

Možda vam je poznato kako su nekada bračnim drugovima savjetovali da “daju oduška svojim osjećajima”. Zaključili su kako potiskivanje i čuvanje gnjeva u sebi nije najbolje u osjećajnom smislu, i čak predstavlja prijetnju tjelesnom zdravlju. Smatralo se dobrim rješenjem istresti sve što je u nama. Rečeno nam je: Zdravi odnosi zahtijevaju savršenu iskrenost; stoga uvijek moraš izraziti kako se osjećaš.

Ali burno izražavanje ljutnje, odbojnosti i nesklonosti baš i ne rješava probleme. Iskaljivanje gnjeva obično ne čini da on nestane, već ga samo još ojača. Odvratne navike postaju još jače.

Časopis Psychology Today ispitivao je 350 bračnih parova koji su zajedno po petnaest ili više godina. Htjeli su ustvrditi što pridonosi trajnosti brakova. I ustanovili su da uspješni bračni parovi tvrde kako je štetno izražavati posljedice jakoga gnjeva. Smatrali su da je važno suzdržati se te da je za valjano rješavanje problema potrebna određena mirnoća.

Od sveg srca se slažem s ovim mišljenjem. Moja supruga Nellie i ja proslavili smo pedesetu godišnjicu vjenčanja, pola stoljeća zajedništva. Kao i drugi, i mi smo se morali prilagođavati; bilo je neslaganja. Ali pri rješavanju problema nismo smatrali nužnim da dajemo oduška ljutnji.

Biblijska je istina: “Blag odgovor ublažava jarost, a riječ osorna uvećava srdžbu.” (Izreke 15,1) Strpljivost i ljubaznost rješavaju probleme. I baš problemi tijekom desetljeća sve više i više povezuju ljude.

Promotrimo još jednom u Prvoj poslanici Korinćanima 13. poglavlje, taj biblijski Taj Mahal ljubavi. U šestom i sedmom retku čitamo: “… ne raduje se nepravdi, a raduje se istini. Sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.”

Znate li da postoji veliko mnoštvo bračnih parova koji kao da se raduju nepravdi? Takvi čak i bilježe nanesene uvrede. Kako godine prolaze, ljudi u svom bračnom drugu sve više i više primjećuju nesavršenosti i slabosti. Simpatični mladoženja, koji se pričinjao tako privlačnim i obzirnim, ostavlja na podu svoje prljave čarape i provodi gotovo cijeli nedjeljni dan gledajući sportske televizijske emisije. Dražesna mladenka, koja je izgledala tako slatka i nježna, postaje razdražljiva i provodi dobar dio nedjelje razgovarajući telefonom s majkom.

Prije ili kasnije svi mi počinjemo shvaćati da se nismo vjenčali za gospodina Predivnog ili gospođicu Savršenu. Svatko od nas ima svoje nedostatke. Nije teško podnositi nesavršenost kod naših suradnika ili prijatelja. Ali tu blizu, u prisnoj bračnoj zajednici, ovi se nedostaci mogu činiti vrlo velikima. Često ih preuveličavamo, a ponekad se njima čak i služimo kao oružjem protiv drugoga.

Nasuprot tome, spomenuti biblijski tekst savjetuje nam da se “radujemo istini” i da “sve vjerujemo”. Mnogi biblijski stručnjaci u ovome vide savjet da vjerujemo u sve ono što je u drugome najbolje.

Kako bi sve bilo drukčije kad bismo se trudili vjerovati u ono što je najbolje u našem bračnom drugu, umjesto da pamtimo njegove pogreške! Ovo se dvoje ne može pomiriti. Ponovno se susrećemo sa životom koji vodi računa samo o sebi; i s putem ljubavi. Sebičnost se brani tako da druge ponižava. Božja vrsta ljubavi vidi dobro koje postoji u drugome: ona ističe ono što je u njemu najbolje.

Na dan svog vjenčanja Alan McGinnis napisao je svojoj zaručnici pismo. U njemu je pisao o svojoj ljubavi prema njoj, o radosti koju osjeća zbog vjenčanja i o lijepim nadama za njihovu zajedničku budućnost. I od tada je za svaku godišnjicu vjenčanja pisao novo pismo. U njemu bi pisao o posebnim trenucima što ih je proveo s njom i koji su mnogo značili njemu osobno, kao i napretku njihove ljubavi.

Cijenite li svog bračnog druga? Pokažite mu to! Pokažite joj to! Ako taj osjećaj ne izrazite, oslabit će ili čak posve iščeznuti. Ali ako ga izrazite — procvjetat će i donijeti prekrasan plod. Usmjeravanje na ono što je pozitivno donosi veliku promjenu — i rješava probleme.

Mlada žena po imenu Sandra došla je duboko potištena u ured svog pastora. Počela je iznostiti dugu, bolnu priču o svome mužu. Objašnjavala je kako se prema njoj odnosi s omalovažavanjem. Ničim mu ne može udovoljiti. Svakog se dana pribojavala trenutka kad će se vratiti s posla.

Sandra je inače bila lijepa mlada žena, ali ju je njezin osjećaj da je odbačena pretvorio u poraženu, razdražljivu i hladnu ženu. I što je više prezirala svojega muža, to je manje osjećala volju da mu ugodi. Upala je u grozan začarani krug.

Pastor je zaključio da će biti najbolje da posjeti njezinog supruga Joea. Ovaj se čovjek začudio kad je čuo da je on uzrok potištenosti njegove supruge. Kao i većina muškaraca, on nije shvaćao kako njegova supruga može na takav način tumačiti njegov odnos prema njoj.

Pastor je ovom čovjeku iznio osobit prijedlog: “Izaberite deset pozitivnih osobina vaše supruge i zahvaljujte Bogu za njih. Zahvalite Mu dva puta dnevno, ujutro i na putu kući.”

To nije izgledalo teško, pa se Joe složio. Počeo je zahvaljivati Bogu za ono što mu se sviđalo kod Sandre. I nije trebalo dugo — ona se na njegove oči počela mijenjati. Postala je ljubaznija. Joe je nastavio zahvaljivati Bogu za nju, i Sandra je rasla u samopoštovanju i volji za životom.

Nakon nekog vremena pastor je upitao Joea je li naučio napamet svih deset Sandrinih pozitivnih osobina. Suprug je s osmijehom odgovorio: “Ne samo da sam ih naučio napamet, nego pronalazim nove za koje svakog dana zahvaljujem Bogu!”

Kako bi bilo lijepo kad bi svatko od nas u svom bračnom drugu našao nešto novo za što bi zahvaljivao Bogu!

Umjesto da gledamo na nedostatke, na ono što nas živcira, vjerujmo u ono što je najbolje, usmjerimo misli na pozitivno. Ako vam je teško štovati svog bračnog druga, pozivam vas da jednostavno sjednete i napišete deset osobina koje vam se kod njega ili nje sviđaju. Za one koji se bore s gorkim iskustvima možda će to isprva izgledati teško. Teško je oduprijeti se težnji da se prisjećamo zla koja su nam učinjena. Ali potrudite se, pozorno razmotrite, postoje osobine koje nije teško cijeniti kod vlastitog bračnog druga. Razmišljajte o njima, zahvaljujte Bogu za njih. Vjerujem da ćete ustvrditi kako se vaš bračni drug mijenja pred vašim očima.

Nakon pedeset godina braka našao sam kod svoje supruge Nellie mnoge dobre osobine. Nastojao sam se usredotočiti na njih. Vidio sam kako je Bog upotrijebio njezine dobre osobine da dopuni moje i da mi pomogne u mojim slabostima. Nellie posjeduje otvorenost i iskrenost prema ljudima, što osobito cijenim. Uz moju suprugu se nećete dugo osjećati strancem. Ima nešto u Nellie što čini da se ljudi oduševe njome.

Ljubav se raduje istini, raduje se dobru koje vidimo u svom bračnom drugu. To je vrsta ljubavi koja može trajati cijeli život. Naši brakovi su sveto poslanje — najvažnije zvanje koje će većina nas imati tijekom svog života. Bog želi u našoj zajednici muža i žene izgraditi prekrasan spomenik koji ukazuje na Njegovu vrstu ljubavi.

Kod braka nije riječ o udobnosti ili ekonomičnosti. Bog želi da on bude nešto mnogo više. Kao bračni par imamo prednost da odražavamo nešto što je božansko: ljepotu strpljive ljubaznosti, ljepotu kad “sve vjerujemo”. Svatko od nas može u svom domu sagraditi svojevrsni Taj Mahal, trajni spomenik.

Šah Jahan, graditelj tog prekrasnog groba, doživio je ubrzo poslije smrti svoje voljene supruge još jednu tragediju. Njegov vlastiti sin polakomio se za vlašću pa je ustao na oca. Sin je 1658. godine digao bunu i oteo prijestolje.

Šah Jahan se zatvorio u palaču. Posljednjih osam godina života proživio je kao zarobljenik u pozlaćenom kavezu. Ali tješio se jednim: kroz prozor je mogao gledati preko rijeke Jumne i vidjeti prekrasno mjesto na kojem počiva njegova supruga. Spomenik je još uvijek stajao; simbol njegove ljubavi ostao je lijep kao što je uvijek i bio.

Predaja kaže da su stražari našli mrtvog Šaha Jahana, u starosti od 74 godine, s otvorenim očima upravljenim na blještavi Taj Mahal.

Bog želi da svatko od nas načini sličan spomenik, izraz ljubavi koja traje zauvijek. On želi da naš brak ispuni svoj uzvišeni cilj. On želi da naši domovi budu predokus Neba.

Mi možemo imati takav brak — ako svoj život usredotočimo na Božju vrstu ljubavi. Ljubav koju Bog daje može postati naš najveći izvor. Ako svakog dana na njemu napajamo svoje srce i um, moći ćemo pokazati strpljivu ljubaznost i vjerovati u najbolje onda kad je najpotrebnije.

Ne želite li i vi ovakvu vrstu braka, ovakvu vrstu spomenika u svom životu? Tražite Boga da u vama izgradi ljubav koja traje vječno. I nastavite netremice gledati u Njegovo nesebično srce koje je uvijek spremno davati.

George E. Vandeman

Iz knjige Sreća od zida do zida

Podijeli