Već prije 1844. trajno značenje sedmoga dana subote kao dana bogoslužja bila je predmet razmatranja nekih milerita. Istodobno je Rachel Oakes Preston, inače baptistkinja sedmoga dana, neka od izdanja svoje crkve dala kršćanima u Washingtonu, u državi New Hempshire, koji su očekivali “svoje izbavljenje” zajedno s drugim adventistima. Njihov propovjednik Frederick Wheeler uskoro je počeo svetkovati subotu i nešto kasnije 1844. ta je zajednica postala prva skupina adventističkih svetkovatelja subote. Subota je, zajedno s nebeskim Svetištem, za ove vjernike postala “sadašnjom istinom”.
Premda je većina milerita vjerovala u svjesno stanje umrlih, nekolicina je usvojila nauk da su mrtvi nesvjesni i da ne znaju ništa. Godine 1842., nakon proučavanja o tome što Biblija govori o stanju umrlih, George Storrs, bivši metodistički propovjednik, napisao je knjigu koja je općenito poznata kao Storrsovih Šest propovijedi. U njoj je potvrdio biblijski nauk prema kojem umrli – dobri i zli – ništa ne znaju i, slikovito rečeno, spavaju do uskrsnuća. William Miller i ostali vođe protivili su se ovome nauku, ali nisu bili u stanju uvjeriti svoje sljedbenike da je njihovo gledište ispravno. Pošto se 1845. nisu mogli složiti o stanju umrlih i vječnom kažnjavanju zlih, mileriti prisutni na konferenciji u Albanyju ograničili su se na tvrdnju da će pravednici primiti nagradu u vrijeme drugog Kristovog dolaska. U međuvremenu, prvi adventistički vođe, kao što su Joeph Bates, Ellen Harmon i James White, prihvatili su – sukladno svojem vjerovanju u skoro uskrsnuće – biblijski nauk o uvjetnoj besmrtnosti i smrti kao snu. Početkom 1845. prvi adventisti objavili su svoja gledišta u traktatima, svojim časopisima i prijateljski naklonjenim novinama. Iz pera adventističkih vođa potekli su traktati i razni spisi objavljujući novo razumijevanje nebeskog Svetišta i subote. Prvi broj časopisa Present Truth pojavio se 1849. godine.
Od 1848. do 1850. održane su “subotnje konferencije” u različitim mjestima na području Nove Engleske. Ovi su sastanci pojasnili nauk o suboti i ujedinili braću oko velikih istina povezanih s viješću trećeg anđela. Na ovim konferencijama vjernici su proučavali Sveto pismo i molili za jasno razumijevanje ispravnog nauka. Tijekom tih godina predstavnici više vjerskih skupina došli su do zajedničkog razumijevanja stupova adventističke vjere kao što su subota, drugi Kristov dolazak i stanje umrlih. Njihova zajednička teologija tvorila je osnovu za kasniji razvoj Crkve.
Prvi adventistički vođe
Najistaknutiji među pojedincima koji su proizišli iz mileritskog pokreta i predvodili u osnivanju Crkve adventista sedmoga dana bili su Joseph Bates i James i Ellen White. No oni, kao i drugi pioniri, nisu se smatrali utemeljiteljima novog vjerskog pokreta. Oni su se smatrali duhovnim baštinicima istine i popravljačima pukotina; ne inovatorima, već reformatorima. Oni nisu izmišljali doktrine, već su ih nalazili u Bibliji. Tako su svoje korijene vidjeli u Starom i Novom zavjetu.
1. Joseph Bates (1792.–1872.)
Važan član utemeljiteljskog trija, Joseph Bates – pomorac, reformator i propovjednik – rodio se u Novoj Engleskoj 1792. Bates je s petnaest godina otišao na more, da bi 1820. godine postao brodski kapetan. U njegovoj autobiografi ji nalazimo opis njegovih pomorskih pustolovina i luke koje je obišao na svojim putovanjima po svijetu. Nakon obraćenja oko 1824. godine, zapovijedao je brodom na kojem nije dopuštao uporabu alkoholnih pića, psovanje ni pranje i krpanje odjeće nedjeljom. Njegov pomorski život završio je 1827. godine, ubrzo nakon što se krstio i postao vjernikom Kršćanske crkve (Christian Church) u Fairhavenu u državi Massachusetts, u kojoj je njegova supruga Prudence već bila vjernica. Osrednje imućan, Bates se skrasio kao poduzetnik s velikim zanimanjem za građanska prava, uključujući umjerenost, protivljenje ropstvu i obrazovanje.
Godine 1839. Bates je prihvatio Millerova gledišta o drugom Kristovom dolasku. Otada će punu pozornost posvetiti mileritskom pokretu. Godine 1844. prodao je kuću, sredio račune i postao propovjednik. Početkom 1845. Bates je pročitao članak T. M. Preblea o suboti, upravo objavljen u časopisu The Hope of Israel. Nato je otputovao u Washington u državi New Hampshire, gdje je cijelu noć proveo u proučavanju s Frederickom Wheelerom prije nego što je odlučio svetkovati subotu. Iduće godine Bates je napisao traktat od četrdeset osam stranica pod naslovom “Subota kao sedmi dan, trajni znak” (The Sevent-day Sabath, a Perpetual Sign). U njemu je prikazao subotu na temelju Deset zapovijedi kao moralni vodič i mjerilo za kršćane. Sljedeće godine, u drugome izdanju, Bates je subotu stavio u okvir vijesti trećeg anđela iz Otkrivenja 14. Prihvaćajući identifikaciju Zvijeri kao papinstvo, Bates je vjerovao da je promjena tjednog dana bogoslužja sa subote na nedjelju bila oznaka papinske vlasti.
Propovijedajući drugi Kristov dolazak, subotu, nebesko Svetište i smrt kao san, Bates je 1849. otputovao na zapad u Michigan. Nakon što je okupio skupinu obraćenika u Jacksonu, prešao je 1852. u Battle Creek. Od 1855. adventističko djelo bilo je smješteno u Battle Creeku u državi Michigan. U godinama nastanka Crkve Bates je obično bio pozivan da predsjeda na konferencijama. Predsjedao je sastanku 1860. na kojem je prihvaćeno ime adventisti sedmoga dana za tek osnovanu nakladničku kuću. Također je predsjedao organiziranju Michiganske konferencije 1861.
Bates je zastupao i prakticirao zdrav način života. Zahvaljujući tome, dugo je i zdravo živio. U dobi od sedamdeset šest godina Bates je bio jedan od posebnih govornika na prvom adventističkom sastanku pod šatorima održanom u Wrightu u Michiganu 1868. godine. Tijekom 1871. godine, već kao sedamdeset devetogodišnjak, Bates je održao najmanje stotinu sastanaka uz to što je služio u svojoj mjesnoj crkvi. Umro je u ožujku 1872. u Health Institute u Battle Creeku.
2. James Springer White (1821.–1881.)
Rođen u Palmyri u državi Maine 1821. godine, James White je kao dječak patio od fizičkih bolesti. Slabo zdravlje sprečavalo ga je da prije devetnaeste godine života pođe u školu. A onda, da bi nadoknadio izgubljeno vrijeme, učio je po osamnaest sati dnevno tijekom dvanaest tjedana da dobije diplomu učitelja. Nakon što je godinu dana radio kao učitelj, White je ponovno pošao u školu sljedećih sedamnaest tjedana. To je bilo sve njegovo opće obrazovanje.
James se s petnaest godina krstio u crkvi Christian Connection. Nakon druge godine učiteljevanja saznao je od svoje majke za Millerovo naučavanje. Godine 1842. White je prvi put čuo Millerovu propovijed. Ubrzo nakon toga nabavio je proročke karte, posudio konja i krenuo u naviještanje adventne vijesti. Bio je rukopoložen za propovjednika u svojoj crkvi 1843. godine. Još prije razočaranja White je sreo Ellen Harmon. Njihova se veza, međutim, razvila poslije, nakon što su se zajedno borili protiv fanatizma u istočnom dijelu države Maine 1845. Vjenčao ih je mirovni sudac 30. kolovoza 1846. u Portlandu u državi Maine. Ubrzo nakon toga počeli su svetkovati subotu.
Od 1848. James se potpuno posvetio propovjedničkoj službi. Tijekom konferencije u Dorchesteru u državi Massachusetts, krajem 1848. godine, Ellen je u viđenju vidjela da James treba izdati časopis u kojem bi objasnio istine koje je držala siromašna i jako raštrkana skupina svetkovatelja subote. Na to je James u srpnju 1849. počeo izdavati časopis Present Truth. Časopis je posebno naglašavao vijest o suboti i adventističko gledište o Svetištu. Adventisti su 1850. prvi put izdali časopis Adventist Review da ohrabre i osvježe istinskog vjernika pokazujući ispunjenje proročanstava u prošlim predivnim Božjim djelima. James White je bio urednik oba časopisa. U studenome te godine dvije su publikacije spojene u jednu: Second Advent Review and Sabbath Herald, prethodnik današnjeg Adventist Reviewa. Whiteovi su se 1855. preselili u Battle Creek. James je 1860. sudjelovao u izboru imena vjerske zajednice. Kad je u svibnju 1861. novoosnovana Seventh-day Adventist Publishing Association (Nakladnička udruga adventista sedmoga dana) u Battle Creeku registrirana kao pravna osoba u skladu sa zakonima države Michigan, James White je bio njezin predsjednik, kao i urednik Review and Heralda.
James White je bio predsjednik Generalne konferencije od 1865. do 1867., zatim od 1869. do 1871. te ponovno od 1874. do 1880. U lipnju 1874. počeo je s izdavanjem časopisa Signs of the Times u Oaklandu u Kaliforniji.
Neprekidni rad u vođenju i administraciji, kao i urednički posao i putovanja, potkopali su Whiteovo zdravlje. Zbog napada malarije u kolovozu 1881. dospio je u sanatorij Battle Creek, gdje je umro 6. kolovoza. Pokopan je u grobu obitelji White na groblju Oak Hill u Battle Creeku.
3. Ellen Gould (Harmon) White (1827.–1915.)
Punih trideset pet godina život Ellen White bio je isprepleten sa životom Jamesa Whitea. Zajedno su izgradili obitelj i Crkvu. Crkva adventista sedmoga dana prepoznaje Ellen White kao Gospodnjeg vjesnika, primatelja jedinstvenog i plodnog dara proroštva.
Ellen je rođena u farmerskoj obitelji sjeverno od Gorhama u državi Maine. Ona i njezina sestra blizanka Elizabeth bile su najmlađe od osmero djece. Još za njezinog djetinjstva obitelj se preselila u Portland u državi Maine, gdje je njezin otac bio klobučar.
U starosti od devet godina, kad se jednog poslijepodneva vraćala iz škole kući, Ellen je u lice pogodio kamen što ga je bacio jedan dječak, učenik iz njezinog razreda. Puna tri tjedna ležala je u nesvijesti. Slomljeni nos i vjerojatno potres mozga otežali su joj disanje. U dobi od dvanaest godina osjećala se dovoljno snažnom da se vrati u školu, ali nije bila sposobna dugo podnositi napor; tako je završilo njezino osnovno školovanje.
Ellenina je obitelj religiji pristupala ozbiljno. Njezin otac bio je đakon u mjesnoj metodističkoj crkvi. Godine 1840. Ellen i ostali članovi njezine obitelji prisustvovali su predavanju Williama Millera i prihvatili vjerovanje da će se Isus vratiti na Zemlju oko 1843. Ellen je 26. lipnja 1842. bila krštena uronjavanjem i primljena u Metodističku crkvu.
U prosincu 1844. godine, u vrijeme kad su se mnogi razočarani mileriti kolebali u svojoj vjeri, Ellen je s četiri druge žene došla na bogoslužje u dom jedne prijateljice. Dok su se molile, sedamnaestogodišnja Ellen imala je svoje prvo viđenje u kojem joj je bilo prikazano putovanje adventističkog naroda prema Nebu: koračali su uskim putem prema nebeskom gradu, visoko iznad zemlje, očiju uprtih u Isusa. Ellen je također vidjela drugi Kristov dolazak i slavu Novog Jeruzalema (EW 13-20).
Kad je ispričala drugim vjernicima što je vidjela, adventistička se skupina ohrabrila. Poticali su je da priča o onome što je vidjela u tom prvom viđenju, kao i u onima koja su slijedila. S oklijevanjem je počela ići od mjesta do mjesta iznoseći svoje svjedočanstvo. Na jednome od ovih putovanja radila je s mladim adventističkim propovjednikom Jamesom Whiteom. Vjenčali su se 30. kolovoza 1846.
Henry Nichols White, rođen 26. kolovoza 1847., uveo je Ellen u radosti i žalosti materinstva. Njezin drugi sin, James Edson, rodio se u srpnju 1849. u Rocky Hillu u državi Connecticut. William Clarence pridružio se obitelji 1854. John Herbert, rođen 1860., poživio je samo nekoliko mjeseci. Njihov prvorođenac umro je od upale pluća 1863. Ellenina je najveća briga bila što je svoje sinove morala prepustiti drugima dok je putovala s mužem. Sačuvana pisma koja im je pisala pokazuju rijetku rijetko viđenu mješavinu majčinske brige i pastoralne skrbi.
Krajem četrdesetih Ellen i James White prisustvovali su na nekoliko biblijskih konferencija. Na tim su sastancima doktrinarni zaključci, do kojih se došlo proučavanjem, bili potvrđeni Elleninim viđenjima, što je utvrdilo pouzdanje u donesene zaključke.
Ellen je 1848. imala viđenje u kojem je dobila uputu da njezin muž treba početi s izdavanjem malog časopisa. Tako se pojavio prvi broj časopisa Present Truth. Od tog trenutka Whiteovi su posvećivali puno vremena i truda pripremi i izdavanju traktata i časopisa.
Ubrzo nakon što su se 1855. preselili u Battle Creek, Ellen je imala viđenje u kojem su joj bile pokazane važne stvari za crkvu u Battle Creeku. Napisala je što je vidjela i sljedeće subote to pročitala u crkvi. Vjernici su zaključili da bi ovo svjedočanstvo moglo koristiti i drugim vjernicima. Na licu mjesta zaključeno je se izda prvo od Svjedočanstava za Crkvu (Testimonies for the Church), traktat od šesnaest stranica koji će prerasti u niz od devet svezaka. Ellen je 13. ožujka 1858. imala dvosatno viđenje događaja o velikom sukobu između dobra i zla koje je obuhvatilo stoljeća od pada u grijeh do nove Zemlje. Ovo je viđenje bilo osnova za prvi svezak knjige Spiritual Gifts, prethodnika The Great Controversy (Velike borbe). Kuća u Battle Creeku, u kojoj je napisala veći dio ove knjige, stoji danas kao podsjetnik današnjoj generaciji na Bogom dano djelo Ellen White.
Ellen White nije sve vrijeme provodila u pisanju, propovijedanju ili putovanju. Njezini dnevnici i pisma iz ranijeg razdoblja u Battle Creeku pokazuju je kao majku i domaćicu koja ima vrt, šije odjeću ili posjećuje susjede. Njezin je dom bio utočište za putujuće propovjednike, za mlade željne obrazovanja i osobe u nevolji.
Nakon viđenja o zdravlju 1863. u Otsegu, Ellen White je razumjela značajnu povezanost zdravog načina života i duhovnog zdravlja. Poslije joj je bilo pokazano da Crkva treba osnovati ustanovu za njegovanje bolesnih i podučavanje zdravog načina života. To je 1866. dovelo do otvaranja Western Health Reform Institute, kasnije poznatog kao Battle Creek Sanitarium (Sanatorij Battle Creek).
Tijekom sedamdesetih Ellen je putovala u potrazi za zdravljem svojega muža u daljnjem radu za Crkvu. Na sastancima pod šatorima ona se obraćala velikom mnoštvu slušatelja jasnim glasom koji su mogle čuti tisuće. Njezini govori o kršćanskoj umjerenosti bili su vrlo traženi među kršćanima svih osvjedočenja. Kad je James umro 1881. godine, Ellen se povukla iz javnosti sve do 1883. Kad joj se vratilo zdravlje, ona se zavjetovala da će nastaviti s radom koji su oboje voljeli.
Ellen White je sa svojim sinom Williamom 1885. godine otputovala u Europu. Iz Basela u Švicarskoj Ellen je putovala u Skandinaviju, Njemačku, Francusku i Italiju potičući druge da evangeliziraju Europu i nastojeći ujediniti adventiste u tim zemljama. I na putovanjima je pisala.
Nakon povratka u Sjedinjene Države, Ellen se smjestila u Kaliforniji gdje će nastavi s pisanjem. Godine 1891. crkveni su je vođe pozvali u Australiju. Tamo je s utemeljiteljima Avondale Collegea radila na otvorenju školu koja je trebala biti uzorak adventističkog obrazovanja. Ellen White se 1900. vratila u Kaliforniju; nastavila je pisati kad god ne bi putovala ili govorila na crkvenim sastancima. U prvim godinama dvadesetog stoljeća mnogo je pisala o potrebi evangeliziranja gradova i radu među Afroamerikancima na Jugu. U dobi od osamdeset jedne godine, 1909. prisustvovala je Generalnoj konferenciji u Washingtonu. Na tom putovanju koje je trajalo pet mjeseci, Ellen White je govorila sedamdeset dva puta na dvadeset sedam mjesta prije nego što se vratila u svoj dom Elmshaven blizu St. Helene.
Umrla je 1915. godine, pet mjeseci nakon što je pala i slomila kuk. Pogrebna svečanost održana je u velikoj crkvi Battle Creek Tabernacle. Pokopana je pokraj svojeg muža na groblju Oak Hill.
Nancy J. Vyhmeister