““Ne uskrati dobročinstva potrebitim, kad god to možeš učiniti.”“ (Izreke 3,27)
Spasiteljevo srce je tako spremno i tako nas želi pozdraviti dobrodošlicom kao članove Božje obitelji da u prve riječi, koje trebamo upotrijebiti u svojem prilaženju Bogu, On stavlja osvjedočenje o našem božanskom srodstvu — ““Oče naš”“. … Nazivajući Boga svojim Ocem, mi prepoznajemo svu Njegovu djecu kao svoju braću. Svi smo mi dio velike zajednice ljudskog roda, svi članovi jedne obitelji. Svojim molbama trebamo obuhvatiti naše susjede, kao i nas same. Nitko se pravilno ne moli ako blagoslov traži samo za sebe. (MB 154,155)
Povezani smo s Gospodinom najjačim vezama, a izrazi ljubavi našeg Oca trebali bi izazvati ljubav s najviše sinovskog poštovanja i najvatreniju zahvalnost. Božji zakoni imaju svoj temelj u najnepromjenjivijoj pravičnosti i tako su sročeni da unapređuju sreću onih koji ih drže.
U pouci o vjeri koju je Krist održao na Gori blagoslova, otkrivena su načela istinske vjere. Vjera dovodi čovjeka u osobnu zajednicu s Bogom, ali ta zajednica nije isključiva; zato što se načela Neba trebaju provoditi u život kako bi mogla pomoći čovječanstvu i biti mu na blagoslov. Pravo Božje dijete ljubit će Boga cijelim svojim srcem, a svoje bližnje kao sebe. Ono će pokazivati iskreno zanimanje za druge ljude. Prava je vjera djelovanje milosti na srce, koja uzrokuje da život poteče u dobrim djelima, kao izvor koji se napaja iz živih dubokih tokova. Vjera se ne sastoji pretežno od razmišljanja i molitve. Kršćansko svjetlo se prikazuje dobrim djelima i tako postaje vidljiva njegovim bližnjima. Vjera se ne može odvojiti ni od poslovnog života. Ona mora prožimati i posvećivati sve veze i sve pothvate. Ako je čovjek doista povezan s Bogom i Nebom, duh koji prožima Nebo utjecat će na sve njegove riječi i djela. On će proslavljati Boga svim svojim djelima i navoditi druge da Ga poštuju. (RH, 18. rujna 1888.)