“On koji osobno u svom tijelu naše grijehe uznese na križ da mi, umrijevši svojim grijesima, živimo pravednosti; on čijim ste modricama izliječeni.” (1. Petrova 2,24)
Da bismo mogli primiti i drugima pružiti Božju ljubav koja oprašta, vrlo je važno poznavati i vjerovati u ljubav koju Bog ima prema nama (1. Ivanova 4,1). Sotona nas nastoji prevariti na sve moguće načine da bi nas onesposobio za spoznaju te ljubavi. Navodit će nas na pomisao da su naše pogreške i prijestupi tako ozbiljni da se Gospodin neće odazvati na naše molitve i da nas neće blagosloviti niti spasiti. U sebi ne možemo vidjeti ništa osim slabosti, ništa što bi nas preporučilo Bogu, pa nam Sotona govori da su sva naša nastojanja beskorisna jer ne možemo popraviti mane svojega karaktera. Kad pokušavamo doći k Bogu, neprijatelj će došapnuti: “Molitva ti nema nikakve svrhe. Zar se ne sjećaš da si učinio ono zlo djelo? Zar nisi zgriješio Bogu i radio protiv vlastite savjesti?” Ali mi s pravom možemo odgovoriti neprijatelju da nas “krv njegova Sina, Isusa, čisti od svakoga grijeha” (1. Ivanova 1,7). Kad osjetimo da smo grešni i da se ne možemo moliti, upravo je to trenutak za molitvu. … Oprost i pomirenje s Bogom ne dolaze kao nagrada za naša djela. Oprost se ne daje zbog zasluga grešnih ljudi, nego je to dar koji se temelji na Kristovoj besprijekornoj pravednosti.
Ne pokušavajmo umanjiti svoju krivnju tražeći izliku za grijeh. Mi moramo prihvatiti Božju ocjenu grijeha, a ona je doista teška. Jedino nam Golgota može otkriti strahovitu odurnost grijeha. Kad bismo morali sami nositi svoje krivnje, to bi nas slomilo. Međutim, Bezgrešni je zauzeo naše mjesto; iako nevin, ponio je naše nepravde. (Misli s Gore blaženstava, str. 99,100)