“Ali kada dođe punina vremena, posla Bog svoga Sina, rođena od žene, rođena pod Zakonom, da otkupi podložnike Zakona, da primimo posinjenje.” (Galaćanima 4,4.5)
Isto je tako na nebeskom Savjetu određen i trenutak Kristova dolaska. Kad je velika ura vremena pokazala taj tren, Isus se rodio u Betlehemu. … Proviđenje je upravljalo pokretima naroda i plimom ljudskih pobuda i utjecaja, sve dok svijet nije postao zrelim za dolazak Izbavitelja. …
Obmana grijeha dosegla je svoj vrhunac. Sva oruđa za izopačenje ljudskih duša bila su pokrenuta. Promatrajući svijet, Božji Sin je gledao patnju i bijedu. Sa sažaljenjem je vidio kako su ljudi postali žrtve Sotonine svireposti. Sa suosjećanjem je promatrao one koji su bili izopačeni, uništeni i izgubljeni. … Pred cijelim svemirom pokazalo se da se bez Boga čovječanstvo ne može podignuti. Onaj tko je stvorio svijet mora darovati novi sastojak života i sile.
S neizmjernim zanimanjem stanovnici svjetova koji nisu pali očekivali su da vide Jahvu kako ustaje i uništava stanovnike Zemlje.
Međutim, umjesto da uništi svijet, Bog je poslao svojega Sina da ga spasi. … U trenutku krize, kad je izgledalo da će Sotona pobijediti, Božji Sin je došao kao Poslanik božanske milosti. U sva vremena, u svakom trenutku, Božja se ljubav pokazivala palom ljudskom rodu. Unatoč ljudskoj izopačenosti, znaci milosti neprekidno su se pokazivali. A kad se navršilo vrijeme, Božanstvo se proslavilo izlijevanjem obilja iscjeljujuće milosti na svijet, milosti koja nikada neće biti spriječena ili zaustavljena, dok se plan spasenja ne izvrši.
Sotona je likovao što je u ljudskom rodu uspio uniziti Božje obličje. Tada je Isus došao da obnovi u čovjeku Stvoriteljevo obličje. Nitko drugi do Krist nije mogao ponovno oblikovati karakter koji je upropašten grijehom. On je došao istjerati demone koji su nadzirali ljudsku volju. On nas je došao podignuti iz prašine, kako bi ponovno oblikovao uništeni karakter prema uzoru svojega božanskog karaktera i uljepšao ga svojom slavom. (Isusov život, str. 18—23)