““Bez sumnje, uzvišena je tajna prave vjere: Onaj koji je tijelom očitovan Duhom je opravdan, anđelima pokazan, poganima propovijedan, u svijetu vjerovan, u slavu uznesen.”“ (1. Timoteju 3,16)
Kristovo utjelovljenje je tajna nad tajnama. (6BC 1082)
Krist je bio jedno s Ocem, ali … je bio spreman da siđe s uzvišenog položaja Onoga koji je jednak Bogu. (ST, 4. srpnja 1895.)
Postao je kost naše kosti i meso našeg mesa da bi mogao ostvariti svoju namjeru ljubavi za pali ljudski rod. (ST, 24. rujna 1902.)
Kako je velika suprotnost između Kristovog božanstva i bespomoćne bebe u betlehemskim jaslama! Kako možemo premostiti razliku između moćnog Boga i nemoćnog djeteta? Pa ipak je činjenica da je Stvoritelj beskrajnih svjetova, Onaj u kojem je bila sva punina Božanstva tjelesno, bio objavljen preko bespomoćne bebe u jaslama. Uzvišeniji od bilo kojeg anđela, jednak Ocu po dostojanstvu i slavi, a ipak odjeven u ljudskost! Božansko i ljudsko tajnovito su sjedinjeni; čovjek i Bog postali su jedno. (5BC 1130)
Za Božjeg Sina bilo bi gotovo beskrajno poniženje da je uzeo ljudsku narav čak i onda kada je Adam u svojoj nevinosti prebivao u Edenu. Međutim, Isus je prihvatio ljudsku narav kada je ljudski rod već četiri tisuće godina bio oslabljen grijehom. Kao i svako Adamovo dijete, On je primio na sebe rezultate djelovanja velikog zakona naslijeđa. Kakvi su bili ovi rezultati, vidjelo se u povijesti Njegovih zemaljskih predaka. On je došao s takvim naslijeđem da dijeli naše tuge i kušnje i da nam pruži primjer bezgrešnog života. (Isusov život, str. 27)
Oni koji tvrde da Krist nije mogao sagriješiti ne mogu vjerovati da je stvarno uzeo na sebe ljudsku narav. Ali zar Krist nije bio stvarno kušan, ne samo od Sotone u pustinji, već i tijekom cijelog svojeg života, od djetinjstva do pune zrelosti? (7BC 929)
Međutim, naš je Spasitelj uzeo ljudsku prirodu sa svim njezinim sklonostima. Uzeo je ljudsku prirodu s mogućnošću da popusti u kušnji. Mi ne trebamo ništa nositi što On nije podnio. (Isto, str. 81)