Uvjet za vječni život i danas je upravo onakav kakav je uvijek bio, upravo onakav kakav je bio u Edenu prije pada naših praroditelja: savršena poslušnost Božjem zakonu, savršena pravednost. Kad bi se vječni život mogao dobiti pod bilo kojim drugim uvjetom, sreća cijelog svemira bila bi dovedena u opasnost. Stvorila bi se mogućnost da grijeh, sa svim posljedicama nesreće i bijede, postane besmrtan.
Adam je, prije pada u grijeh, poslušnošću Božjem zakonu mogao oblikovati pravedan karakter. Ali on to nije uspio učiniti, i zbog njegovoga je grijeha i naša narav postala grešna te i mi ne možemo učiniti sebe pravednima. Budući da smo grešni, nesveti, mi ne možemo biti savršeno poslušni svetom Zakonu. Mi nemamo neke svoje pravednosti kojom bismo mogli zadovoljiti zahtjeve Božjeg zakona.
Ipak, Krist nam je omogućio rješenje problema. On je živio na Zemlji suočen s istim nevoljama i kušnjama s kojima se i mi suočavamo. Živio je bezgrešnim životom. Umro je za nas i sad se nudi da uzme naše grijehe i da nam daruje svoju pravednost. Ako se predamo Njemu i prihvatimo Ga za svojega Spasitelja, bit ćemo zbog Njega proglašeni pravednima, bez obzira na svu grešnost u starom životu. Kristov će karakter stati na mjesto našega karaktera, i mi ćemo biti prihvaćeni pred Bogom kao da nikada nismo griješili.
I više od toga: Krist mijenja srce. On vjerom boravi u našemu srcu. Vjerom i stalnim pokoravanjem svoje volje Kristu mi trebamo održavati tu vezu s Njime; i dokle god to budemo činili, On će djelovati u nama da želimo i činimo ono što Mu je ugodno. I tako možemo reći: “Život koji sada provodim u tijelu, provodim u vjeri u Sina Božjega, koji mi je iskazao ljubav i samoga sebe za mene predao.” (Galaćanima 2,20) Tako je Isus i rekao svojim učenicima: “Jer nećete govoriti vi, nego će Duh Oca vašega govoriti preko vas.” (Matej 10,20) I tada, kad Krist djeluje u nama, mi ćemo pokazati isti duh i činiti ista djela — djela pravednosti i poslušnosti.
Prema tome, mi nemamo u sebi ničega čime bismo se mogli hvaliti. Nemamo nikakvog razloga da uzdižemo sebe. Jedini temelj naše nade jest Kristova pravednost, koja nam je darovana, i ono što Njegov Duh čini u nama i preko nas.
Mnogi ljudi imaju, nazovimo je tako, intelektualnu vjeru u Boga. Oni znaju i vjeruju da Bog postoji, ali ne žele Mu povjeriti svoj život. Takvu vjeru ima i Sotona. Postoji i druga krajnost, a to je vjerovanje da je Bog toliko milostiv da će spasiti sve ljude, bez obzira prihvatili Ga oni ili ne. Takav stav odražava određenu drskost, jer umanjuje i omalovažava Božju pravednost kao temelj Njegove nebeske vladavine.
Kad govorimo o vjeri, moramo znati i za jednu razliku. Postoji, naime, vjerovanje koje se potpuno razlikuje od vjere. Postojanje Boga, Njegova sila i istina Njegove Riječi — sve su to činjenice koje ni Sotona niti njegova vojska ne mogu osporiti. Biblija kaže da “… i đavli to vjeruju i — dršću” (Jakov 2,19). Ali to nije vjera. Tamo gdje se ne radi samo o vjerovanju u Božju riječ, već i o pokoravanju volje Njemu, gdje se srce podredilo Njemu i osjećaji usmjerili prema Njemu — tamo je vjera, vjera koja kroz ljubav radi i očišćava dušu. Tom vjerom srce se obnavlja u Božje obličje. A srce, koje se u svojemu nepreporođenom stanju nije pokoravalo Božjem zakonu, a nije ni moglo, sada uživa u Njegovim svetim propisima i uzvikuje zajedno s psalmistom: “O, kako ljubim Zakon tvoj, po cio dan o njemu razmišljam.” (Psalam 119,97) I pravednost Zakona se ispunila u “… onima, koji su u Kristu Isusu (i ne hode po tijelu)” (Rimljanima 8,1 — Šarić).
Jedan mi je zatvorenik pisao: “Prije nego što sam došao ovamo, poznavao sam Boga. Osjetio sam Njegov blagotvorni dodir ljubavi poslije burnog života kojeg sam vodio. Bio sam radostan što me je dotaknula Božja milost i što sam Kristovom milošću spašen.
Tada mi se nešto dogodilo. Ponovno sam se počeo vraćati na stari put. Stvari su krenule nizbrdo sve dok nisam počinio ovo strašno djelo zbog kojeg sam ovdje.
Recite mi, molim Vas, ima li za mene nade, jer ja sam svjesno pogazio Božju milost i odbacio Krista pored svih pozitivnih iskustava koje sam s Njime imao.”
Ima i takvih koji su upoznali Kristovu ljubav koja prašta, i koji doista žele biti Božja djeca, ali su svjesni nesavršenstva svojega karaktera i grešnosti svojega života, pa su spremni posumnjati da je Sveti Duh obnovio njihovo srce. Takvima preporučujem: nemojte se povlačiti, ne dopustite da vas obuzme očaj! Često ćemo se morati bacati pred Isusove noge i plakati zbog svojih nedostataka i pogrešaka, ali se ne smijemo obeshrabriti! Ako nas je neprijatelj čak i nadvladao, Bog nas ne odbacuje, ne zaboravlja i ne odbija. Nipošto! Krist se nalazi s desne strane Bogu i osobno se zauzima za nas. Voljeni Ivan kaže: “Dječice moja, ovo vam pišem da ne počinite grijeha. Ali ako tko i počini grijeh, imamo Zagovornika kod Oca: Isusa Krista, pravednika.” (1. Ivanova 2,1) Nemojte zaboraviti Kristove riječi: “Jer vas sam Otac ljubi…” (Ivan 16,27) On čezne da vas vrati k sebi i da gleda kako se Njegova čistoća i svetost odražavaju u vama. I ako se samo želite pokoriti Njemu, On — koji je započeo dobro djelo u vama — nastavit će ga sve do dana Isusa Krista. Molite se usrdnije, vjerujte potpunije! Kad budemo posumnjali u svoju snagu, oslonimo se na silu svojega Otkupitelja, i tada ćemo proslavljati Onoga koji je zdravlje naše duše.
Što se više približavate Isusu, to ćete grešniji izgledati u svojim očima; pogled će vam biti jasniji pa ćete vidjeti oštru i jasnu razliku između svojega nesavršenstva i Njegove savršene naravi. To će biti dokaz da su Sotonine opsjene izgubile svoju snagu, i da oživljujući utjecaj Božjega Duha djeluje u vama.
Nikakva duboko ukorijenjena ljubav prema Isusu ne može stanovati u srcu koje još nije shvatilo svoju grešnost. Duša koja je preobražena Kristovom milošću divit će se Njegovom božanskom karakteru, ali ako još ne vidimo svoju moralnu izopačenost, to je nepogrešiv dokaz da nismo spoznali Kristovu ljepotu i Njegovo savršenstvo.
Što manje budemo cijenili sebe, to ćemo više cijeniti beskrajnu čistoću i krasotu našega Spasitelja. Pogled na našu grešnost vodi nas k Onome koji nam može oprostiti; i kad se duša, shvativši svoju bespomoćnost, prikloni Kristu, On će se otkriti u sili. Što nas svijest o vlastitoj nemoći bude više gonila k Njemu i Božjoj riječi, to ćemo imati uzvišenije gledište o Njegovom karakteru i potpunije odražavati Njegov lik.
Kad upadnemo u kakve nevolje, umjesto sebe i svojega grešnog karaktera, gledajmo Krista i Njegov savršeni karakter. Kad vidimo problem, molimo Krista da nam otkloni taj teret. To je jedino rješenje za napredak našeg rasta i hoda s Kristom. Neka naša molitva bude:
Dragi nebeski Oče!
Hvala Ti što me ne napuštaš kad padnem. Gotovo se uvijek čudim Tvojoj velikoj strpljivosti i spremnosti da opraštaš. Molim Te da se oslobodim ovisnosti o samom sebi i svojih slabašnih napora da pobijedim. Pomozi mi da umjesto loše borbe protiv grijeha, koju pokušavam svojom silom, naučim voditi borbu vjere u kojoj Ti izvodiš pobjede u mojem životu. Pomozi mi da naučim što znači stvarno se osloniti na Tvoju moć i Tvoju silu, to jest ostati u Tvojoj ljubavi. Ukloni silu neprijatelja i daj mi pobjedu kroz mojega Gospodina Isusa Krista.
Po Kristu, Gospodinu našemu. Amen.
Zvonko Presečan, ulomak iz knjige “Put k unutarnjem miru”