““Stoga, budete li mi se vjerno pokoravali i držali moj Savez, vi ćete mi biti predraga svojina mimo sve narode — ta moj je sav svijet!”“ (Izlazak 19,5)
Bog je u početku ljudima dao svoj Zakon da bi im omogućio postizanje sreće i vječnoga života. (Izraelski proroci i kraljevi, str. 115)
Deset zapovijedi: ““Ne čini!”“ i: ““Čini!”“ deset je obećanja koja se odnose na nas ako budemo poslušni Zakonu koji vlada u svemiru. ““Ako me ljubite, vršit ćete moje zapovijedi.”“ (Ivan 14,15) To je srž i bit Božjeg zakona. Tu su objavljeni uvjeti spasenja svakom Adamovom sinu i kćeri. …
Ovaj Zakon od deset načela, prožetih najvećom ljubavlju koja je mogla biti ukazana čovjeku, predstavlja glas Boga koji se s Neba obraća duši i obećava: ““Ovo čini i nećeš pasti pod Sotoninu vlast i upravu!”“ Nema negacija u ovom Zakonu! On zapravo glasi: ““To ČINI i bit ćeš ŽIV!”“ (1BC 1105)
Uvjet za vječni život i danas je upravo onakav kakav je uvijek bio, upravo onakav kakav je bio u Raju prije pada naših praroditelja; savršena poslušnost Božjem zakonu, savršena pravednost. Kada bi se vječni život mogao dobiti pod bilo kojim drugim uvjetom, sreća cijelog svemira bila bi dovedena u opasnost. Stvorila bi se mogućnost da grijeh, sa svim posljedicama nesreće i bijede, postane besmrtan. (Put Kristu, str. 64; izd. 2012.)
Krist nije umanjio zahtjeve Zakona. Nedvosmisleno jasnim riječima ukazao je na poslušnost kao uvjet za vječni život — bio je to isti uvjet koji je bio postavljen i Adamu prije pada u grijeh. … Zahtjev u Savezu milosti isto je toliko širok kao i zahtjev postavljen u Edenu — usklađivanje s Božjim zakonom koji je svet, pravedan i dobar. (Isusove usporedbe, str. 268,269)
Isti ideal karaktera prikazan je u Starom i u Novom zavjetu. Taj ideal nije takav da ga ne bismo mogli postići. U svakoj zapovijedi ili nalogu koji Bog daje, postoji i obećanje, najpouzdanije obećanje koje se krije u zapovijedi. Bog se pobrinuo da Mu možemo postati slični. To će i postići sa svima koji svojom izopačenom voljom ne ometu djelovanje Njegove milosti. (Isusov govor na Gori, str. 105)