Vjera i zivot

Vječna ljubav

Je li ljubav već istrošena tema, vrijedi li o njoj još uvijek razmišljati? Štošta je rečeno, napisano, skladano, snimljeno, naslikano, opjevano i otpjevano o ljubavi. Ima tu mnogo toga lijepog, ali ima i ružnog, tužnog pa i zbunjujućeg.

Na primjer, kad naši poznati i popularni pjevači u svom repertoaru na istom koncertu prvo pjevaju pjesmu: Vjeruj u ljubav jer ljubav je sve… a onda malo kasnije pjevaju pjesmu: Ja u ljubav vjere nemam… I što sad — treba li, ili ne treba vjerovati u ljubav?

U srži kršćanske vjere je vječna ljubav. Bog ljubavi spašava svijet tako što je dao svojega Sina Isusa Krista da umre za naše grijehe. Međutim, mnogi misle kako je Bog u Starom zavjetu — Bog zapovijedi, uništavanja i kažnjavanja; i da tek u Novom zavjetu Bog postaje Bog ljubavi.  Njegove zapovijedi tada se svode na one poznate dvije iz Evanđelja:  Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem… i Ljubi bližnjega svojega, kao samoga sebe. Međutim, upravo te dvije zapovijedi potječu iz Staroga zavjeta, iz Ponovljenog zakona (6,59) i iz Levitskog zakonika (19,18), a Isus ih u Evanđeljima samo navodi.

Kad razgovaram s ljudima o te dvije zapovijedi ljubavi, uvijek se nameće jedno pitanje: Možda još i znamo kako ljubiti bližnje; ali kako ljubiti Boga?

Što određuje ljubav prema Bogu? Kako pokazati ljubav prema Njemu?

U Ponovljenom zakonu u Starom zavjetu (10,12-14) čitamo: “Što od tebe traži Jahve, Bog tvoj? Samo to da se bojiš Jahve, Boga svoga; da po svim putovima njegovim hodiš; da ga ljubiš i služiš Jahvi, Bogu svome, svim srcem svojim i svom dušom svojom; da držiš Jahvine zapovijedi i njegove zakone što ti ih danas za tvoje dobro dajem.”

I u Novom zavjetu, u Evanđelju po Ivanu (14,15) sam Isus kaže: “Ako me ljubite, vršit ćete moje zapovijedi.”

Božja ljubav i Božji zakoni su očito međusobno povezani i vječni. Bog ih je dao za naše dobro iz ljubavi prema nama, a mi trebamo uzvratiti tu ljubav Bogu na način da Ga poštujemo i vršimo Njegove zapovijedi koje izražavaju Njegovu vječnu, nepromjenjivu volju. Ljubav prema Bogu je svjesno stanje uma predanog Božjoj volji. Iako ne gajimo jednake osjećaje prema Bogu, kao prema bližnjima, to ne znači da Ga manje volimo. Ljubav prema Bogu nadilazi našu ljudsku osjećajnu ljubav, ona je oslobođena i nesputana promjenjivim ljudskim osjećajima, ona je vječna i načelna, i zbog toga ćemo ponekad čak postupiti i protiv svojih osjećaja ako su oni suprotni Božjoj volji.

Još u Starom zavjetu Bog je iz ljubavi obećao dolazak Mesije, Izbavitelja. Isus Krist rođen je na ovoj Zemlji da bi živio i umro za nas i dao nam vječni život. Kao Čovjek  i On je imao osjećaje s kojima se borio, posebno u Getsemanskom vrtu prije raspeća. U Evanđelju po Mateju (26,37) čitamo da je Isusa spopala žalost i tjeskoba. Čak je rekao: (Matej 26,38.39) “Žalosna je duša moja do smrti.” A zatim se molio: “Oče, ako je moguće neka me mimoiđe ovaj kalež!” Međutim, nakon toga je rekao: “Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja!”

To je vječna ljubav! Ljubav koja je nesebična i požrtvovna, koja sluša, daje i traje. Isus nije samo umro umjesto nas, za naše grijehe, Isus je i uskrsnuo i tako nam dao nadu u naše uskrsnuće. Hoćemo li samo slaviti Uskrs, ili ćemo odgovoriti na ovu Vječnu ljubav — svojom ljubavlju? Pozivam sve nas da odgovorimo, jer je ova Vječna ljubav jedini most za vječni život.

Darko Kovačević


Komentiraj