“Sveto brdo njegovo, brijeg veličanstven, radost je zemlji svoj. Gora Sion, na krajnjem sjeveru, grad je Kralja velikog.” (Psalam 48,3)
Isus je s vrha Maslinske gore promatrao Jeruzalem. Pred Njime se pružao prizor koji je odisao ljepotom i mirom. … Zrake zalazećeg sunca osvjetljavale su snježnu bjelinu njihovih mramornih zidina i odsjajivale od zlatnih vrata, kule i tornjića. “Na glasu ljepotom” stajao je hram, ponos židovske nacije. Koji bi Izraelac mogao promatrati ovaj prizor bez ushita radosti i divljenja?! Ali Isus je bio zaokupljen sasvim drugim mislima. “Kad se približi te ugleda grad, zaplaka nad njim.” (Luka 19,41) Usred sveopćeg veselja zbog trijumfalnog ulaska, dok su svi oko Njega mahali palmovim granama, dok je radosno “hosana” odjekivalo brežuljcima, a tisuće Ga glasova proglašavalo kraljem, Spasitelja svijeta je iznenada preplavila tajanstvena tuga. On, Božji Sin, Obećani, čija je moć svladala smrt i pozvala njezine zatočenike iz groba, plakao je, ali ne iz obične žalosti, već iz snažne, neobuzdane duševne patnje.
On nije prolijevao suze zbog sebe. … Plakao je zbog tisuća Jeruzalemaca, zbog sljepila i nekajanja onih koje je došao blagosloviti i spasiti.
Premda su Mu vraćali zlo za dobro i mržnju za ljubav (Psalam 109,5), On je neumorno nastavljao svoje poslanje milosti. … No Izrael se okrenuo od svog najboljeg Prijatelja i jedinog Pomagača. Prezirao je pozive Njegove ljubavi, odbijao Njegove savjete i ismijavao Njegove opomene. … Kad Isus bude visio na golgotskom križu, Izrael će prestati biti od Boga povlašten i blagoslovljen narod. … Ali dok je Isus promatrao Jeruzalem, sudbina jednoga cijeloga grada, jednoga cijeloga naroda, nalazila se pred Njegovim očima — toga grada, tog naroda što ga je Bog nekada izabrao kao svoju posebnu dragocjenost. (Velika borba, str. 13—16)
Božja strpljivost prema Jeruzalemu samo je učvrstila židove u njihovom tvrdoglavom nepokajanju. … Izraelovi sinovi odbacili su Kristovu milost. (Isto, str. 21,22)