Bilo je to jedno od onih nedjeljnih jutara što mirišu na pustolovinu, prijateljstvo i energiju. Vesela družina iz crkve Zagreb 2 u Rakovčevoj odlučila je pobjeći iz gradske vreve i krenuti prema nečemu iskonskom — izvoru Slunjčice. Sve je započelo negdje oko devet ujutro, na odmorištu gdje smo se sabrali i izmolili blagoslov za dan pred nama. Automobilima punim do vrha, a još punijih srca, zaputili smo se prema Slunju. Parkirali smo nedaleko od starog grada Slunja i krenuli prema rijeci, u pratnji dva čupava prijatelja na četiri noge koji su nam pokazali kako se uživa u svakom koraku. Staza nas je brzo iznenadila: mokra, skliska i s vodostajem koji nije imao namjeru surađivati. Ali kao ljudi vjere i tvrdog đona — nastavili smo! Mokre tenisice? Sitnica! Izazovi? Ma to je drugi naziv za dobru priču!
Uskoro smo se zabunili oko pravog smjera kod ribičkog doma, ali smo se uspješno vratili i pronašli pravu stazu, koja se pokazala kao mala robinzonska avantura s puno blata, granja, šuštanja u žbunju i predivnih iznenađenja prirode. Vidjeli smo sve: od zmija do žaba, ptica i punoglavaca… kao da nas je sama priroda poželjela zadiviti.
Nakon dugog hoda — mali piknik! Sendviči, čokoladice, smijeh i dogovor tko ide dalje, a tko se vraća. Prevladala je odlučnost i većina je nastavila ići dalje, sve do samog izvora. Tamo nas je dočekao pravi mali raj: kristalna, hladna voda, sunčeve zrake koje se probijaju kroz drveće i ono najbitnije — odmor. Savršen završetak jednog nezaboravnog puta. Nakon zasluženog odmora, podijelili smo se: jedni su hrabro odlučili ponoviti robinzonski izazov, a drugi su krenuli sigurnijim smjerom po cesti. Svi smo se ponovno okupili na parkiralištu s onim dobrim umorom u mišićima i sa sendvičima u rukama. Na povratku za Zagreb u automobilima je bilo tiše nego inače, ali ne od umora, nego od tihe zahvalnosti koja se javi kad znaš da si bio dio nečeg posebnog. Priroda, prijateljstvo, molitva, blato, smijeh i pokoja žuljevita peta. Sve što jedan dan može učiniti savršenim.
Anja Turk
