Ako je Bog dobar i ako je On pun ljubavi, zbog čega na svijetu ima toliko patnji?
Ovo pitanje je vrlo staro — koliko i bol, nesreća i smrt. Ljudi ga postavljaju tisuće godina i postavljat će ga do svršetka svijeta. Vjerojatno nećemo pronaći iscrpan odgovor sve dok nam ga ne iznese Bog u svom kraljevstvu. Ipak, u Bibliji možemo naći neka objašnjenja koja nas mogu ohrabriti.
Ljudska patnja se u Bibliji prvi put spominje u Postanku 3,16. Tad je Bog ukazao Evi na posljedice njezine neposlušnosti. Eva je pokleknula pred zavodničkim laskanjem Sotone — pobunjenika protiv Božje ljubavi i neprijatelja čovječanstva — kojemu ljudske patnje i stradanja predstavljaju najveće zadovoljstvo. (Postanak 3,1-7) Možemo s pravom zaključiti da sve nevolje imaju svoj izvor u toj prvoj neposlušnosti. Ali kao što postoji mnogo vrsta patnji i nevolja, ima i više razloga za njih.
Neke patnje dolaze zbog nepoštovanja temeljnih zakona. Ovo se odnosi i na duhovnu i na tjelesnu stvarnost, jer je sve podređeno zakonu uzroka i posljedice: “Što tko sije, to će i žeti.” (Galaćanima 6,8) Ako tko prekrši državni zakon, može se nadati kazni. Ako prekrši zdravstvene zakone, jasno je da će se razboljeti. A ako prekrši Moralni zakon — Deset zapovijedi, ne bi li posljedice trebale biti slične?
Patnje mogu biti rezultat nesreće ili prirodnih nepogoda. Isus je triput napomenuo da patnje pogađaju nedužne: kad su Ga izvijestili o Pilatovu nepravednu smaknuću nekih Galilejaca (Luka 13,2.3), kad je komentirao pogibiju osamnaestorice na koje se srušio toranj (Luka 13,4.5), te kad je s učenicima razgovarao o jadnom slijepcu pored puta (Ivan 9,2.3). Isus je odlučno odbacio pomisao da se takve nesreće događaju zbog osobnih grijeha onoga koji strada. Oni koji stradaju u potresima, ratovima, za avionskih udesa ili sličnih nepogoda — nisu tim nesrećama kažnjeni zbog svoje krivnje.
Često patnje uzrokuju zli ljudi svojim djelima nasilja. Prorok Habakuk napominje da Bog negoduje “kad zlikovac ništi pravednijeg od sebe”. (Habakuk 1,13) Za svakog od nas teško je razumljiva životna činjenica da grešnici mogu živjeti u sreći. (Psalam 73,3 i dalje) U ovom psalmu oslikani su zlikovci i ucjenjivači koji se laktovima probijaju na više društvene položaje, ne mareći za posljedice na ljudima koje su oštetili.
Ponekad patnje mogu biti kazna kojom nas Bog želi “izliječiti”. Baš kao što roditelj kažnjava dijete da bi ga održao na pravom putu, Bog može ponekad dopustiti nedaće i žalost, da bi nas odvratio od pogrešnog smjera. Ali znajmo da Bog nevoljko kažnjava i ožalošćava čovjeka! (Tužaljke 3,31-33) Svakako, ponekad su potrebne ovakve Božje intervencije. Ako nas nekad zadesi ovakvo iskustvo, shvatimo da nas Gospodin “odgaja i popravlja kao što čovjek odgaja sina svoga.” (Ponovljeni zakon 8,5) Za Božje ukoravanje uvijek postoje razlozi. Uspoređujući roditeljski ukor s Božjim, apostol Pavao ističe da potonji pomaže da “postanemo dionicima Njegove svetosti”. (Hebrejima 12,10) Sveto pismo opisuje nekoliko primjera grešnika koji su se ovako vratili Bogu.
Prorok Jona odbio je Božji poziv da opomene Ninivljane. Zato se ukrcao na brod koji je putovao u Taršiš, pa je dospio u olujno more da bi ga progutala velika riba. Boraveći tri dana i noći u njenoj utrobi, zavapio je Bogu i On ga je izbavio. (Jona 2,1-11) Kralj Manaše je zbog grijeha dospio u babilonsko ropstvo. “Kad se našao u nevolji, počeo se moliti za milost Bogu…” A Bog mu “se smilovao te uslišao njegovu prošnju”. (2. Ljetopisa 33,12.13) Na sličan način je i Nabukodonozor prkosio Bogu. Zato je izgubio razum na sedam godina. Kad je podigao “oči prema Nebu”, vratio mu se razum, pa je slavio vječnog Boga. (Daniel 4,31)
U Starom zavjetu Bog je na nekoliko mjesta uspoređen s topioničarom koji pored visoke peći radi na odvajanju troske i nečistoće od dragocjenog metala — svog naroda. (Malahija 3,3; Job 23,10) “Gle, pročistio sam te poput srebra, iskušao te u talioniku nevolje… Ja, Jahve, Bog tvoj, tvojem dobru te učim, vodim te putem kojim ti je ići. O, da si pazio na zapovijedi moje, kao rijeka sreća bi tvoja bila, a pravda tvoja kao morski valovi!” (Izaija 48,10.17.18) Izraelci su poslušnošću i ispravnošću mogli izbjeći skoro sve svoje nevolje. Stoga su one i bile nužne da bi ih Bog vratio na pravi put.
Postoje nevolje koje su rezultat posvećenja Isusu Kristu. Sam Isus nas je upozorio: “Ako su mene progonili, i vas će progoniti.” (Ivan 15,20) Ovo je iskusio i apostol Pavao, kojeg su često zlostavljali zbog njegova neustrašivog svjedočenja za Gospodina. U svom najvećem stradanju hrabrio je učenika Timoteja: “A i svi koji hoće pobožno živjeti u Kristu Isusu bit će progonjeni…” (2. Timoteju 3,12) Jednom prigodom je izjavio kako “nam treba kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje.” (Djela 14,22)
Ima, dakle, više vrsta stradanja, i ponekad ih je teško razlučiti i odrediti. Jasno nam je, ipak, da patnje češće čovjeka približavaju Bogu negoli što ga udaljavaju od Njega. Krajnji ishod je pozitivan.
Ako uviđate da su Vaše nevolje i patnje rezultat neposlušnosti nekom od osnovnih zakona, molite Boga da Vam pomogne u ispravljanju greške. Ako trpite zbog nesreće za koju niste ni na koji način krivi, molite Boga za strpljivost u podnošenju, mudrost u razumijevanju, i ljubav — da biste mogli oprostiti krivcima. (Job 1,21; Jakov 1,3;5,11) Ako trpite zbog pakosti zlih ljudi, molite Boga da ih odvrati od zla. (Rimljanima 12,12) Ako vjerujete da su Vaše nevolje božanske mjere odgoja, ispitajte svoje srce. Otkrijte razloge zbog kojih je Gospodin nezadovoljan Vama. Tražite oprost i predajte Mu se. (Hebrejima 12,11; 1. Petrova 5,10)
Možda stradate zbog vjernosti Kristu? Tada: “Radujte se i kličite od veselja, jer Vas čeka velika nagrada na nebesima!” (Matej 5,12) Nemojte zaboraviti: “Ako smo ustrajni, s Njim ćemo i kraljevati.” (2. Timoteju 2,12)
Bez sumnje, svi trebamo više duhovnosti — onakve kakvu je ispoljavao apostol Pavao ne obeshrabrujući se nevoljama. (Djela 20,24) “Zato uživam u slabostima, u uvredama, u nevoljama, u progonstvima, u tjeskobama koje podnosim za Krista. Jer kada god sam slab, onda sam jak.” (2. Korinćanima 12,10) Sve one koji pretrpe do kraja, čeka nagrada: “Blago čovjeku koji odolijeva kušnji, jer će, kad se pokaže prokušanim, primiti vijenac — život koji je Bog obećao onima koji Ga ljube!” (Jakov 1,12)
Arthur S. Maxwell