Kultura i drustvo

Zašto trebamo biti zainteresirani za siromašne?

Moram vam reći da sam vrlo obeshrabren uobičajenom reakcijom mnogih biblijski orijentiranih kršćana u zapadnom svijetu prilikom suočavanja sa statistikama o siromaštvu. Kao adventisti sedmoga dana, ne bismo li upravo mi trebali biti vođe u suprotnome smjeru?

Dvije isprike

Razmotrimo dva izgovora nekih kršćana u vezi s brigom o siromašnima, isprike kojima umiruju svoju savjest i izbjegavaju svoj dio odgovornosti.

1.  “Siromašni su lijeni”

Mnogi kršćani će reći kako je „njihovo stanje samo odraz njihove vlastite krivnje. Pomozi im i samo ćeš povećati njihovu nesamostalnost. Pusti ih da prestanu prositi i stanu na vlastite noge.“

Ovako nešto čujem od adventista i to me doista ljuti. Nadam se da to i vas ljuti – kršćanskom ljutnjom. Ispravljam mnoge eseje iz etike koje pišu studenti u kojima izražavaju negativno stajalište prema siromašnima. Smatraju da su oni razbojnici koji su sami krivi što se nalaze u tom stanju. Kada ih na nastavi pitam jesmo li mi sa Zapada u nekom smislu odgovorni prema siromaštvu u svijetu, ili, imamo li mi ikakvu odgovornost prema gladnima u zemljama u razvoju, studenti me gledaju u nevjerici. Ne razumiju na što mislim. Zašto uopće postavljam takva pitanja? Njihovi izbezumljeni pogledi kao da govore kako mi nemamo ništa s milijunima gladnih s one strane svijeta. „Jesmo li mi čuvari braće svoje?“

Biblija kao realistična knjiga priznaje da postoji manjina lijenih ljudi. Mudre izreke govore o ljenivcima. (Izreke 6,6) Kada se radi, oni spavaju i rečeno im je da se nauče mudrosti od malih mrava. Također, Biblija naučava da je neprekidna nesamostalnost zapravo znak nezrelosti.

Ali ta ista Biblija tvrdi da velika većina ljudi nisu kradljivci nečije milostinje, nego žrtve nepravednosti drugih ljudi. Stoga naša odgovornost nije da osuđujemo siromašne (osim možda male skupine kradljivaca), već da ih podupremo.

2.  Siromašni su “trajan i nerješiv problem”

Obzirom da se problem ne može riješiti, zašto uopće pokušavati?

Nije li Isus naučavao da će oko nas uvijek biti siromašnih? (Marko 14,7) Vrlo je lako manipulirati Biblijom i izvrtati je izvlačeći dijelove iz konteksta. Kada je Isus rekao da će siromašnih biti oko nas, citirao je iz Ponovljenog zakona 15. poglavlja, jedinog konteksta u kojemu možemo razumjeti o čemu je govorio. U tom poglavlju nalaze se dva važna navoda o siromašnima. Prvi je u 11. retku: „Siromaha bit će uvijek u zemlji“, stih kojega je Isus citirao. Ali sedam redaka ranije piše: „Da ne bude siromaha kod tebe“. (Pnz 15,4) Zašto? Jer Bog daje dovoljno prirodnih bogatstava za nahraniti siromašne i gladne.

Kako onda pomiriti ova dva retka? Jedan kaže: „Siromaha će uvijek biti“, a drugi: „Siromaha ne bi trebalo biti“. Kako spojiti ovo „bit će“ s „ne treba biti“? Samo je jedan način na koji možemo pomiriti ove stihove: „Siromaha ne bi trebalo biti“ jer  siromaštvo nije Božja volja,  i „siromaha će uvijek biti“ jer će uvijek biti i ljudske nepravde. Božja volja je da ne bude siromašnih. Ljudska nepravda jamči postojanje siromašnih. Ovo neprestano postojanje siromašnih spomenuto u Ponovljenom zakonu 15 nije isprika za nedjelovanje, nego argument za velikodušnost.

Tri moćna stiha 

Želim vam pokazati tri manje znana stiha iz Izreka. Zajedno nam daju ono što nazivam „biblijskim profilom siromašnih“. Govore na koji način trebamo razmišljati o siromašnima.

Izreke 14,31: „Tko tlači siromaha, huli na stvoritelja, a časti ga tko je milostiv ubogomu.“ (KS)

Zanimljivo, zar ne? Nikada ne smijemo razmišljati o siromašnima bez razmišljanja o Bogu, njihovom Stvoritelju. Naše ponašanje prema Bogu se odražava kroz naše ponašanje prema siromašnima. Ako naše razmišljanje o siromašnima promatramo kroz njihov odnos s Bogom, to će promijeniti naše shvaćanje i ponašanje prema njima.

Moramo se naučiti promatrati kroz njih, iza njih, u Boga koji ih je stvorio. Naravno, to ne znači da je Bog stvorio siromaštvo niti da je odgovoran za to. Nikako. To samo znači da siromašni, ljudska bića koja je Bog stvorio, imaju nepovredivu vrijednost i dostojanstvo koje mi trebamo prepoznati. Imaju dostojanstvo jer ih je Bog stvorio na svoju sliku. „Tlačiti siromašne znači tlačiti Boga.“ „Poštivati siromašne znači poštivati Boga.“ To bi trebalo promijeniti naše ponašanje prema njima.

Postoji još jedna tvrdnja iz 31. retka: isti Bog koji je stvorio siromašne, stvorio je i one u blagostanju. Mi koji imamo više dijelimo istog Stvoritelja s onima koji imaju malo. Mi smo jednaki dijelovi božanske slagalice. Neki kršćani postavljaju Kajinovo pitanje: „Jesam li ja čuvar brata svojega?“ očekujući odgovor:“Ne, nisi.“  Ali točan odgovor je: „Da, jesi!“

Neki mogu reći: „Ali siromašni nisu moja braća i sestre u Kristu.“ Netočno. Veliki broj siromašnih su naša braća i sestre, muškarci i žene u  Kristovoj obitelji. Ako ostali i nisu naša braća i sestre u kontekstu otkupljenja, braća i sestre smo po stvaranju. Na to je mislio i apostol Pavao kada je razgovarajući s filozofima u Ateni rekao da smo Božja djeca, Njegov rod. (Djela 17,28) Mi smo braća i sestre, svi smo u srodstvu. Prema tome, mi imamo odgovornost prema siromašnima. Dajući im podršku, mi poštujemo našeg Tvorca.

Izreke 29,7: „Pravednik uvažava pravo nevoljnih, a bezbožnik ne mari da zna.“

Ovaj tekst dodaje još jednu osobinu profilu siromašnih: oni su ljudska bića s ljudskim pravima. Pravda je ljudsko pravo. Oni ne trebaju samo suosjećanje, oni trebaju pravdu.

Kako mi razumijemo pravdu za siromašne? U 2. Korinćanima 8, 13, pred kraj svog poziva Korinćanima da budu darežljivi, apostol Pavao kaže: „Ne dakako: drugima olakšica, vama oskudica, nego – jednakost!“ Nastavlja dalje: „U sadašnjem trenutku vaš suvišak za njihovu oskudicu da jednom njihov suvišak bude za vašu oskudicu – te bude jednakost.“ (redak 14)

Grčka riječ isoteis (uporabljena za jednakost) označava pravdu i pravičnost. Pravda zahtijeva određenu mjeru jednakosti. Ali što je jednakost koju zahtijeva pravda? To trebamo pozorno razmotriti. Naš cilj u potraživanju pravde za siromašne nije ono što se obično zove egalitarizam. Egalitarizam podrazumijeva jednoličnu, bezbojnu uniformiranost.

Pogledajmo sljedeći primjer: Prošle godine imao sam priliku s 35 američkih filozofa provesti gotovo dva tjedna u Narodnoj Republici Kini. Posjetili smo devet najvećih i najvažnijih sveučilišta u četiri grada i sreli naše kolege profesore iz istih područja filozofije. Najupečatljivije na nekima od sveučilišta bio je kip poglavara Mao Tsetunga, što nas je podsjetilo na njegovu „kulturnu revoluciju“, njegov pokušaj uspostave komunističke verzije egalitarizma. Ljudi su trebali jednako izgledati, jednako se odijevati, graditi jednake kuće opremljene jednakim pokućstvom.  Najvažnije, svi su trebali jednako razmišljati. (Usput rečeno, moderna Kina pokazuje da je Mao jako pogriješio).

To je egalitarizam, jednolična, bezbojna uniformiranost. Apostol Pavao nije tako nešto imao u vidu kada je govorio o jednakosti. To znamo jer Bog Stvoritelj nije egalitaran. Budimo sigurni, On nas je stvorio jednakima u dostojansvu i vrijednosti. Ali nije nas stvorio jednakima u darovima. Neke je stvorio inteligentnijima od drugih, neke privlačnijima od drugih, neki su visoki, neki nisu; neki su mršavi, neki nisu. Sve nas je stvorio različitima. Naša doktrina stvaranja je „jednaki u vrijednosti, različiti u darovima“.

Što je, stoga, jednakost koju zahtijeva biblijska pravda? Odgovor glasi: jednakost u prilikama. Kršćanski muškarci i žene trebaju biti prvi u redovima koji će se boriti za jednakost mogućnosti posvuda po svijetu. To prije svega podrazumijeva jednaku priliku za slušanje Evanđelja.  Nije li to jedan oblik pravde? Mi želimo da svi imaju priliku čuti Evanđelje i odgovoriti na poruku.

Želimo da svi imaju jednak pristup dobroj Zemlji. Bog je stvorio Zemlju za sve njene stanovnike, a ne samo za neke.  Mi smo upravitelji njezinih prirodnih bogatstava koja su namijenjena svima. Nadalje, treba postojati jednaka prilika za zdravstvenu njegu, hranu, vodu i obrazovanje.  Ovo zadnje, obrazovanje, je najvažnije. Obrazovanje omogućuje mladima da razviju ljudski potencijal. Ono ocrtava  što je Bog usadio u njih i omogućuje im da postanu u potpunosti ono za što ih je Bog stvorio. Adventisti bi trebali biti prvi u promicanju obrazovanja. Više od 50% ljudi u zemljama u razvoju su nepismeni. Milijuni nikada nisu imali priliku čitati ni pisati, ni u potpunosti iskoristiti svoj potencijal.

Tekst u Izrekama 29,7 kaže da „pravednik razumije“. On je brižan, dok „bezbožnik ne shvaća.“ Jeste li zamijetili riječi „razumjeti“ i „shvaćati“? One pripadaju rječniku ljubavi. Ljubav je brižna, ona razumije, ona mari. To me uči da ljubav i pravda, koje su često u suprotnosti, zapravo pripadaju jedna drugoj. Ljubav i pravda nisu alternative. Ljubav potražuje pravdu. Nama treba biti stalo, trebamo mariti za druge.

Još se nešto odnosi na ovaj tekst. Starozavjetne mudrosne knjige (Psalmi, Job, Izreke, Propovjednik i Pjesma nad Pjesmama) mnogo govore o pravednosti i bezbožnosti.Uvijek su u suprotnosti. Pravednici uvijek stavljaju Boga na prvo mjesto, a bezbožnici Ga poriču i ne razmišljaju o Njemu. Pravednici razmišljaju o svjetlosti Božje Riječi, bezbožnici zanemaruju. Pravednici slušaju zakon, bezbožnici ne slušaju.

Ovdje u tekstu su označeni pravednici i bezbožnici. Pravednici uvažavaju siromašne, a bezbožnici zanemaruju. Ne mariti za siromašne znači biti svrstan u bezbožnike.

Koliko nas koji dolazimo na bogoslužja može biti svrstano u bezbožnike zbog našeg ponašanja prema siromašnima? Možda bismo trebali razmisliti o tim kategorijama i vidjeti kojoj pripadamo.

Izreke 31,8-9: „Otvaraj usta svoja za nijemoga i za pravo sviju nesretnika što propadaju. Otvaraj usta svoja, sudi pravedno i pribavi pravo siromahu i nevoljniku.“

Treća osobina u opisu siromašnih jest da su oni bespomoćni i nijemi. U biblijskom tumačenju Staroga Zavjeta siromaštvo i bespomoćnost su usko povezani. Najnepovoljnija situacija siromašnih nije toliko u njihovoj nemogućnosti da prežive, već u nemogućnosti da sami promijene situaciju. Dužnost onih koji nisu niti siromašni niti bespomoćni jest da progovore za njih.

U Bibliji se Bog predstavlja kao Bog siromašnima, prijatelj nemoćnima, branitelj udovica. Psalam 146 govori: „Potlačenima vraća pravicu, a gladnima kruha daje. Jahve oslobađa sužnje… Jahve uspravlja prignute… Jahve štiti tuđince, sirote i udovice podupire.“  (redci 7-9)

Takav je Bog. I budući da je On takav Bog, mi bismo trebali biti takvi ljudi. Trebamo Ga oponašati i slijediti u Njegovoj brizi za siromašne i bespomoćne. Biblijski lik Job bio je takav. Bio je pravedan, istinski pravedan. „Izbavljah bijednoga kad je kukao, i sirotu ostavljenu bez pomoći“, rekao je. „Pravdom se ja kao haljinom odjenuh, nepristranost bje mi plaštem… Bijah otac ubogima, zastupnik strancima.“ (Job 29,12-16)

Kako je danas?

Jedan od najžalosnijih primjera propusta crkve da bude glas nijemima i snaga nemoćnima bila je onaj takozvanih njemačkih kršćana u jeku nacizma. Prema Richardu Gutteridgeu, napravili su kompromis s Hitlerom, teološki pokušavali opravdati teoriju o rasnoj čistoći i zatvorili su oči pred holokaustom.

Gutteridge prati krivnju kršćanske crkve u Njemačkoj još od sredine devetnaestog stoljeća. Također naglašava da je bilo samo nekoliko hrabrih crkvenih vođa koji su protestirali protiv antisemitizma Nacionalne socijalističke partije (npr. Karl Barth i Dietrich Bonhoeffer).

„Otvaraj usta svoja za nijemoga i za pravo sviju nesretnika što propadaju.“ (Izreke 31,8) Kršćani su to trebali napraviti u Njemačkoj (i u bivšoj Jugoslaviji i Ruandi). Drugi svjetski rat se vjerojatno nikada ne bi dogodio da je tako bilo. Te kršćanske crkve su krive za šutnju u trenucima kada su trebale govoriti.

Da pregledamo biblijski profil siromašnih  –  oni su ljudska bića koja je Bog stvorio na svoju sliku i zaslužuju naše poštovanje i službu. Siromašni su ljudska bića s pripadajućim ljudskim pravima; stoga moramo tražiti pravdu za njih, posebno za jednake mogućnosti. Siromašni su bespomoćni i bez glasa, stoga moramo progovoriti za njih i braniti ih.

(Nedavno sam ispraćao svoju kćer Natašu na aerodromu i fotografirao kako bih zabilježio lijepe trenutke. Kada sam vidio da aparat pokazuje brojeve 37, 38, 39….bilo mi je čudno i odlučio sam vidjeti što nije u redu. Otvorio sam poklopac i vidio da nisam stavio film u aparat! 39 fotografija zapravo ne postoje i ove uspomene su ostale nezabilježene.

Mogao sam pasti u depresiju i ljutiti se na sebe zbog propuštene prilike.  I tako se osjećamo kada propuštamo stotine prilika i trenutaka kada smo mogli napraviti promjenu. Ali nema smisla razmišljati o „kad bi bilo“.

Konačno sam stavio film u aparat i fotografirao dok mi je kćer još bila tamo. Iskoristio sam novu priliku. I ako sam takve prilike prije propuštao, sigurno si to više neću dozvoliti.

I to je, prijatelji moji, upravo ono što trebamo napraviti. Hajdemo napuniti svoje kamere i napraviti promjene!)

Statistike o siromaštvu:

  • Više od milijardu stanovništva na svijetu, petina svjetske populacije, živi u potpunom siromaštvu (nemaju zadovoljene osnovne potrebe za preživljavanje).
  • Petina svjetske populacije idu gladni na spavanje svake večeri.
  • Jedna trećina djece u zemljama u razvoju su pothranjena.
  • 1/5 svjetske populacije posjeduje 4/5 svjetskog bogatstva.
  • Manje od 50% stanovništva u zemljama u razvoju su pismeni.
  • Više od 80% stanovništva u industrijaliziranim zemljama su pismeni.
  • Samo 50% stanovništva u zemljama u razvoju imaju pristup čistoj i zdravoj vodi.

Zdravko Plantak

Podijeli