Mi smo ljudi, a kao ljudska bića živimo sa sposobnošću da postavljamo pitanja o smislu života i smislu raznih aktivnosti od kojih se naš život sastoji. Kada radimo ili kada se igramo mi nismo oni koji „just do it” („jednostavno samo činimo to“), kao što kaže slogan iz Nikove reklame. Umjesto toga, mi se pitamo zašto činimo ono što činimo. Također, mi promišljamo jesu li naši odgovori na to „zašto” pitanje adekvatni. Je li svrha zašto radim dostatna da me kroz duže vrijeme održava kao ljudsko biće i kao radnika? Je li svrha zašto radim u skladu s prirodom stvarnosti – s tim tko sam kao tjelesno, duhovno i društveno biće, i s tim kako je svijet načinjen?
Postoji mnogo mogućih i međusobno neisključivih načina kako definirati smisao rada. Jedan odgovor koji odmah dolazi na um jest da je smisao rada donijeti kruh na stol – ili, netko bi mogao dodati, BMW u garažu. Rečeno apstraktnije, smisao rada je pobrinuti se za pojedinca koji radi. Mi smo „materijalne“ djevojke i mladići, koji živimo u „materijalnom“ svijetu. Imamo potrebe koje možemo zadovoljiti jedino materijalnim sredstvima – mi trebamo hranu, krov nad glavom, prijevoz. Također mi smo estetski mladići i djevojke, te uživamo u ljepoti materijalnih stvari koje nam trebaju. A mi smo i kompetitivna (natjecateljska) bića. Često želimo materijalne stvari ne zato što su nam potrebne, već zato što želimo više i bolje od onoga što naši susjedi imaju/ rade. Rad i stvari koje rad omogućuje služe da podignu naš ego ili definiraju naš uspjeh. „Pobjeđuje onaj s najviše igračaka.“
Međutim, ako mislimo da je smisao našeg rada jednostavno zadovoljiti sebe i svoje potrebe, onda ulazimo u nešto što neki ljudi opisuju kao vjeveričin kavez nezadovoljstva. Ono što imamo uvijek je rame uz rame s onim što želimo, iako se ono što želimo uglavnom nađe ispred. I tako izgleda da smo žrtve Lewis Carrollovog prokletstva: „Ovdje, kao što vidiš, koliko god da trčiš i dalje ostaješ na istom mjestu.“ Kada odvojimo trenutak da zastanemo, sudaramo se s pitanjem o tome da li prosto zadovoljenje vlastitih potreba daje adekvatan smisao našem poslu. Ne! U našim trenucima tišine mi shvaćamo kako želimo da naš život ima veću težinu i dublji sadržaj; želimo izrasti u određenu vrstu punine koja se nalazi izvan nas samih. Naše vlastito postojanje i posebno užitak našeg postojanja nisu dovoljni da pruže smisao našem životu. Kada se smisao rada ograniči samo na dobrobit pojedinca koji radi, posljedica je osjećaj melankolije i neispunjenja, čak i onda kada naizgled imamo uspjeha u poslu.
Drugi kandidat za smisao našeg rada je unapređenje i procvat našeg društva. Mi smo društvena bića. Mi živimo zahvaljujući društvu. Čak i onaj koji je najviše „samo-izgrađen čovjek“ jest jednako proizvod drugih, kao i samo-proizvod; on ima majku, ima učitelja, ima kulturu sa svojim običajima, institucijama, tradicijama. I zbog toga što smo takva društvena bića, mi pronalazimo smisao rada u društvu. To društvo može biti obitelj čije potrebe nastojimo zadovoljiti, korporacija za čiji napredak radimo, crkvena zajednica čijoj misiji želimo doprinijeti, građanska zajednica čiju vitalnost nastojimo podržati, ili čak svjetska zajednica.
Ako radimo za dobrobit zajednice, to našem radu daje dublji značaj nego ako radimo samo za sebe. U našem radu ne trudimo se samo za sebe; mi dajemo za korist drugih. I kao što čitamo u Pismu, „mnogo je blaženije davati nego primati“. Međutim, pitanje je da li je briga za dobrobit zajednice dovoljno suštinska da rad zbog nje postane iskustvo potpunog ispunjenja. Ako je dobrobit nas samih i naše zajednice sve zbog čega radimo, nije li onda naš rad u nekom smislu poput izgradnje kula od pijeska na morskome žalu? On ima smisla sve dotle dok aktivnost i njeni rezultati traju, ali je u konačnici uzaludan. Dođe plima i ispere sav naš trud i rad, ne ostavljajući iza sebe nikakvog traga našem poslu. Ako u našem radu ne postoji ništa osim koristi zajednice, prolaznost će progutati sav naš rad i naš će rad ostati konačno besmislen. Stoga, naš rad može pronaći svoj puni smisao tek kada ga ne upražnjavamo samo zbog sebe ili naše zajednice, već kada radimo za Boga. Ali u čemu se sastoji taj odnos između Boga i smisla našeg rada?
Postoji četiri glavna načina kako možemo razmišljati o odnosu između Boga i našeg rada. Prvo, možemo razmišljati o Bogu koji je na neki način naš poslodavac. Dok se trudimo zadovoljiti vlastite potrebe i doprinijeti dobrobiti zajednice, mi zapravo radimo za Boga, mi služimo Bogu. Bog nam daje zadatke koje trebamo ispuniti u ovome svijetu – zapovijeda da vladamo svijetom (Postanak 1), odnosno da ga „obrađujemo i čuvamo“ (Post 2) – i mi činimo ono što Bog zapovijeda.
Drugo, možemo o svom radu razmišljati ne samo kao o ispunjenju Božje zapovijedi, već i kao o ostvarenju Božjih namjera za ovaj svijet. U Mateju 25, dok opisuje sud nad narodima, Isus kaže ovcama s desne strane: „Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.“ Što god su „ovce“ učinile za najmanje članove Isusove obitelji, učinile su za Njega. Bog voli sve što je stvorio i sva stvorenja, i kada se mi brinemo za njihovu dobrobit, mi radimo u Božju korist, mi radimo za Boga.
Treće, u našem radu mi surađujemo s Bogom i to daje značaj našem radu. Razmotrite drugi izvještaj o stvaranju u kojemu je u obliku priče Božja prvotna namjera za čovječanstvo jasno prikazana. Izvještaj počinje s izjavom da nakon što je Bog stvorio zemlju nije postojala vegetacija na njoj. Dva su razloga navedena zašto je tome bilo tako. Prvo, Bog još nije pustio kišu na zemlju, i drugo, nije bilo ljudskih bića da obrađuju zemlju. Jedino nakon što su ljudska bića stupila na scenu i počela raditi, mogao je Bog dovršiti svoj posao stvaranja. Bog stvara, Bog održava, Bog izriče blagoslove, Bog preobražava svijet u iščekivanju svijeta koji dolazi – i u svemu tome, Bog nas čini svojim suradnicima. Mi radimo zajedno s Bogom, i Bog radi kroz nas. Mi donosimo odluke u sobama za sastanke, mi pečemo hamburgere u McDonaldsu, čistimo kuće, vozimo autobuse – i radeći to, mi radimo s Bogom i Bog radi kroz nas. Ne postoji veće dostojanstvo koje se može pripisati našem radu.
Konačno, Bog neće dozvoliti da se izgubi išta što je istinito, dobro i lijepo u našem radu. U Bogu, sve što smo uradili u suradnji s Njim bit će sačuvano. U svijetu koji dolazi naš rad neće nestati. Nas će slijediti naša dijela – naš rad, kao što to kaže knjiga Otkrivenja. To ima smisla ako naš identitet djelomično počiva i u našem radu i njegovim postignućima. Čak i u svijetu koji dolazi, ja neću moći sresti Gutenberga i ne sjetiti se tiskarskog stroja kojeg je on izumio, ili sresti Einsteina i ne misliti na njegovu teoriju relativnosti, ili sresti apostola Pavla i ne misliti o Rimljanima poslanici. Rezultati našeg rada – zbirni rezultati generacija radnika iz cijeloga svijeta – također će biti sačuvani u svijetu koji dolazi. Možda će biti sačuvani u Božjem pamćenju, ili će biti sačuvani kao stvarni sastavni materijal novoga svijeta.
Rad svakoga od nas je stoga mali doprinos u velikom tkanju života, kojega Bog plete dok je stvarao svijet, dok otkupljuje svijet i dok usavršava ovaj svijet. To je konačan smisao našeg rada.
Miroslav Volf, Voditelj Yale centra za vjeru i kulturu (preuzeto iz članka “God at Work,” Word & World 25 (4/2005), 381-393).