“A Isus viknu jakim glasom i — izdahnu.” (Marko 15,37)
Svećenici i poglavari iznenadili su se kad su utvrdili da je Krist mrtav. Umiranje je na križu trajalo dugo; teško je bilo odrediti kad je život prestao. Nikada se nije čulo da čovjek umre šest sati nakon raspeća. Svećenici su željeli biti sigurni da je Isus umro i po njihovom je savjetu jedan vojnik probo kopljem Kristova rebra. Iz ovako načinjene rane potekla su dva obilna i različita mlaza, jedan od krvi, a drugi od vode. To su zapazili svi promatrači i Ivan vrlo pouzdano opisuje ovaj događaj. …
Nakon uskrsnuća svećenici i poglavari prenosili su glas da Krist nije umro na križu, da se samo onesvijestio i nakon toga oživio. Druga vijest tvrdila je da tijelo koje je položeno u grob nije bilo stvarno tijelo od mesa i kostiju, već samo nešto nalik na tijelo. Postupak rimskih vojnika pobija ove neistine. Oni nisu slomili Njegove noge zato što je već bio mrtav. Da bi udovoljili svećenicima, proboli su Mu rebra. Da se život već nije ugasio, ova bi rana izazvala trenutačnu smrt.
Isusovu smrt nije izazvao ni probod kopljem ni muke na križu. Taj uzvik izgovoren “jakim glasom” (Matej 27,50; Luka 23,46) u trenutku smrti, mlaz krvi i vode koji je potekao iz Njegova boka, pokazuje da je umro zato što Mu je prepuklo srce. Njegovo je srce prepuklo od duševne boli. Ubio Ga je grijeh ovoga svijeta.
Kristovom su se smrću ugasile nade Njegovih učenika. S neopisivom boli promatrali su Njegove zatvorene oči, klonulu glavu, Njegovu kosu ulijepljenu krvlju, Njegove probodene ruke i noge. Do posljednjeg časa nisu vjerovali da će umrijeti i stoga su jedva mogli povjerovati da je doista mrtav. Shrvani tugom, nisu se sjećali Njegovih riječi koje su pretkazale baš ovaj prizor. Ništa što je govorio nije ih sad moglo utješiti. Vidjeli su samo križ i Žrtvu kako krvari na njemu. Budućnost je izgledala tamna i beznadna. Njihova vjera u Isusa je iščezla, ali nikada kao sada nisu toliko voljeli svoga Gospodina. Nikada ranije nisu toliko osjećali Njegovu vrijednost i svoju potrebu za Njegovom nazočnošću. (Isusov život, str. 638,639)
Za razmišljanje: U svijetu u kojem mnogi i dalje sumnjaju da Isus postoji i ne cijene Njegovu smrt, kako moj život može svjedočiti da je Isus stvaran i da danas živi?